Istinita priča: MAJKA U CRNINI

Share Button

 

Mnogi se narodi i države sa zahvalnošću i ljubavlju sjećaju Pape Ivana Pavla II. Sjećanje je na njega vrlo živo i svaki je dan življe. On je živio sve ono što je mislio, govorio i učio tijekom života. Postoji i jedna zanimljivost koja se zbila 1980 godine u Mainzu u Njemačkoj. Naime 1980 godine kod svojih sinova u Njemačku po prvi puta otišla je Iva Miloloža iz Miša, imala je sreću da je te godine u studenom papa Ivan Pavao II došao u posjet u Njemačku i među nekoliko gradova posjetio je Mainz koji blizu Heildeberga gdje su živjeli i radili Ivini sinovi. Iva je saznala da u blizinu Heildeberga dolazi papa i pošto je bila velika vjernica žarko je željela sudjelovati na sv. Misi i vidjeti papu, te je zamolila sina da joj ispuni tu želju.

Za vrijeme sv. mise odnosno prinošenja darova kako je i predviđeno protokolom, određene osobe išle su prema papi i nosile darove, ali odjednom se među njima bez ikakvog protokola i na zaprepaštenje papinskog osiguranja našla “žena u crnom” Iva Miloloža iz Miša. U to vrijeme strahovalo od terorističkog napada na papu, ali pokojnu Ivu nije mogao nitko zaustaviti. Vijest o “Majci u crini” koja se bez protokola našla pred papom prenijele su sve njemačke i većina svjetskih mediskih kuća. Zanimljivu priču o “Majci u crnini” donosimo u cijlosti, ova reportaža napravljena od jednog svećenika koji je najverovatnije tada službovao u Hrvatskoj katoličkoj Misiji Mannheim, a reportaža se poslije pojavljuje u nekoliko vjerskih listova u Njemačkoj, Hrvatskoj i BiH.

MAJAKA U CRNINI

Dođe jedne nedjelje pred crkvu starica iz okolice Livna u pratnji dvojice sinova. Oni su rijetko u crkvi, ali danas su ponosni na svoju majku. Prvi put je starica u ovim krajevima premda je prije petnaestak godina svoju djecu u svijet ispratila. Nedavno je muža ukopala i danas, poslije dugogodišnjeg njegovanja bolesnog muža, evo je ovdje u tuđini.

Mlađi joj se sin nedavno drugi put oženio. Ovdje u Njemačkoj našao drugu, a u domovini ostavio ženu i dijete. S ovom ovdje ima sina. Stariji sin ima veliku obitelj kod kuće. Nekoliko puta godišnje putuje svojima, ali je u vjeri postao mlak. Sve je to znala stara majka i zato se sa svojih sedamdeset godina uputila djeci koja su, istina, odrasla, ali zalutala.

“Sinko, imam li vrimena za pet očenaša?” – reče mi pred misu. “Ima, bako, do mise još petnaest minuta a evo ti još jedan “očenaš”, pa i za mene izmoli jedan”- započeo sam razgovor koji je kasnije tekao spontano. Starica se raspričala: “Znate li vi našeg pratra? Nije njemu ružno. Svi ga volimo, a najviše mi stariji jer će nas brzo zakopati. Crkvu smo napravili, idemo mi dobro u crkvu….” – Zatim joj se lice namrštilo a srce steglo, srce majke u tuđini…

Nastavila je žalosno: “Imam kod kuće u selu ženu svoga sina i jedno unuče, a ova ovdje i ovo unuče, neka mi Bog oprosti, ko da nisu moji, ne mogu ih pravo voljeti. Dobru je ženu ostavio moj sin, a ovdje našao ne znam kakvu, neću da govorim. Duša me boli kada se u selu sretnemo, dite raste, a nevista vene. Oni su moji, a ovi ovdje nisu radili po Božjem. Učila sam ja svoju dicu i brinula se za njih. To zna Bog i komšije. Što sam mogla? Kako sam se samo brinula za njih u ona sirotinjska vrimena! Ipak je bilo pure i mlika, bila je kuća puna svega. Svi smo bili sritni. Pa onda večernja kućna molitva nakon koje su svi slatko zaspali u slami… To su bila moja dica.”  Prelazi zatim crkveni prag, u ruci očenaši, noge podrhtavaju, ali srce i duša su svježi. Kleče u prvu klupu, raširi ruke jer još ima vremena za “pet Očenaša”

Gledam tu ženu i pratim te drhtave usne, gledam “siroticu udovicu u hramu”, koja želi poći u život opravdana, i mislim na tolike koji su zaboravili moliti a onda i vjeru izgubili…

Došla je starica slijedeće nedjelje u crkvu a iza mise u sakristiju. Čula ona da ovaj naš svijet putuje nekud da vidi Papu pa bi i ona htjela s njima. “Pratre, mogu li i ja s vama Papi?” upita me prva među mnogima koji su se željeli upisati za put u Mainz. “Možeš, bako, samo tko će te dovesti ovamo pred crkvu u H.” 
“Vidiš ovoga moga, on je na bolovanju, no nije teško bolestan. On bi mogao sa mnom Papi u to misto, ali neće. Govorila sam ja svojoj dici šta je Sveti Otac Papa, ali oni su davno zaboravili…” Sin se zbunjeno smješka, šuti i stidi se majke koja je ovako otvorena. Stoji po strani dok starica izgovara svoju “javnu ispovjest vjere”.
“Para nemam sada, ali u nedilju ću doniti, samo vi mene upišite da ne bi ostala. Fala Bogu da sam to dožila. Moji, neka mi Bog oprosti, a i ovi ljudi ovdje, listaju nekakve kataloge mjesto molitvenika i krunice. Stalno nešto naručuju, pune kuću stvarima pa i sami postaju poput tih stvari bez duše i srca. Starica daje misu za svog pokojnog muža. Ruke joj dršću, suze same izlaze. S njim je proživjela godine, izrodila djecu, poslala ih u svijet, a sad osjeća da će list njezina života uskoro potpuno uvenuti, pasti. No ne da se…
“Vidit ćemo se opet u nedilju” – veli brišući suze. “Ja ne mogu bez svete mise, bez pričasti, ne mogu bez utjehe koju mi daje dobri Bog. To je sve što sada imam.”

“Evo me,ponovno”, dobacuje mi druge nedjelje slavodobitno, “i sin i ova nevista idu Papi. Znate to je ona što se kasnije udala za mog sina, to sam Vam pričala. I našla je još jednu ženu koja će ići s nama.”

Dolaze sve tri, nevjesta ne razumije staricu ali se smije, a starica prilazi i pod svaku cijenu želi mi poljubiti ruku. “Volim ja sve naše pratre, i Vas sam odmah zavolila; što bi smo mi bez naših pratara.” Saginje se starica da mi ljubi ruku, a meni neugodno, brišem i sam suze i mislim: Bože, to nisam ni želio ni zaslužio. Ova žena je toliko dobra, pa ipak u starosti mora patiti. Ali ti joj daješ snage, ti je vodiš. Htjedoh joj reći da nisam “pratar” nego svećenik. Ali nije trebalo govoriti. Naš svijet ne gleda tko je kojeg reda, nego kako Bogu služi i koliko za malog čovjeka radi.
“Volim pratre ali Papu najviše… Kako samo lipo izgleda, Papa je najlipši. Nijedan pratar ne govori tako lipo kao on. Oh Bože, kako je lipo da imamo Papu…”  Reče mi to one nedjelje kada je Papa bio u Njemačkoj i govorio u Kelnu.

“Sutra ću i ja Papi, moram ga vidjeti, s njim govoriti.” Sva oduševljena pozdravlja sve pred crkvom u Heidelbergu: “Do sutra ujutro. Sutra putujemo u Mainz.”
Ulazi ujutro svježa i odmorna u autobus s mladima. Pristaje među njih jer joj je duh mlad. U pratnji nevjeste i sina sjeda pred njih i moli krunicu. Na trgu u Mainzu prilazi mi i reče: “Moram Papi, doći ću ja do njega…” Vrtim glavom i velim joj: “Bako, to je nemoguće, neće te pustiti jer je sve prije isplanirano…” Ona ne reče ništa. Ne zna naš bosanski vjerni puk što je to “isplanirati.” Uvjek pokuša ostvariti svoje. Makar je bez škole, ipak uspije. I kada je sve izgubljeno, nije izgubljena glava. Ima taj čovjek nešto u svojoj glavi za koju drugi kažu da je “tvrdoglava.”

Prilaze mi uskoro sin i nevjesta i rekoše da su babu izgubili. Umirio sam ih i rekao: “Zna baba šta radi…” Mnoštvo svijeta, dolaze pojedine misije s oznakama, neki sa zastavama. Grupe su na okupu: Papa Ivan Pavao II. povezuje danas sve strance i domaću Crkvu. Blizu su naši, dvadesetak metara od oltara. Nakon dugog vremena dolazi Papa iz katedrale, prima predstavnike raznih naroda, pozdravlja ih. Iznenađenje, šaptanje u našoj grupi. Pa tu je “majka u crnom” ispod Dinare, bez protokola, kroz policiju i pratnju, dođe do Pape?

Kad je sve završilo, stojimo na trgu, razgovaramo o Papi putniku, o riječima upućenim svim narodima i nama Hrvatima. Stojimo ponosnije nego ikada. Dolazi starica, prilazi mi kao već nedjeljama pred crkvom i ponizno, jednostavno, kao sve naše “majke u crnom”  govori: “Bila sam s Papom! Oh kako je lip..” “Pa šta ste ono razgovarali?”  upitah ja.

“Šta ćemo drugo nego naše kršćansko. Rekla sam mu: Hvaljen Isus i Marija, Sveti Oče Papa. A on je odgovorio: Uvijek bio hvaljen. Zatim me je pitao: Jesi li ti Ruskinja? Odgovorila sam mu: Ne, ja sam Hrvatica. Onda me pogledao blago a ja sam mu rekla: Blagoslovite me, Sveti Oče Papa. Onda me je blagoslovio a ja sam mu poljubila ruku… Vidite ovu krunicu što sam dobila od njega. S njom će me ukopati, a vi ćete je pratre, blagosloviti…,”  reče jednostavno, kao da se nije ništa dogodilo.

 

Iva Miloloža ž.Joze rođ.Kuliš 1906 + 1982

IZVOR: selomisi
Share Button

Comments are closed