NEPREŽALJENA PRVA LJUBAV

Share Button

 

 

Ovakvih priča u našem kraju ima sigurno više. Mnogi su voljeli jednu osobu a morali su oženiti drugu i obrnuto. Mnogi su roditelji svojoj djeci određivali životnog partnera, zbog toga su mnogi muškarci i žene cijelog života ostajali nesretni. Evo istinite priče jednog duvnjaka:

Dok s trojicom starije braće u grob spuštam zemne ostatke našega staroga oca, a svećenik izgovara posljednju molitvu nad umrlim, zamagljeni pogled luta mi po imenima na križevima. Sjećam se svih, a do svijesti mi još ne dopire da su mrtvi. Kad sam ih zadnji put vidio, bili su mladi, a ja nikad nisam imao vremena razmišljati o njima – jesu li živi ili mrtvi, kakva im je sudbina?
Dok moja braća i njihova djeca, rođaci, prijatelji i susjedi, od kojih većinu prvi put vidim, bacaju u otvoreni grob po grumen zemlje, moj pogled zastaje na križu s uklesanim imenom: Jaka Jurić! Zar je moguće da nije živa? Zar je mogla, zar je smjela umrijeti prije mene!? Ne, to nije ona! Rođena 1930. Da, to je moja Jaka, moja jedina i najveća ljubav, najveća bol i najveća patnja moga života. Prva i najveća radost moje mladosti.

Umrla 15. kolovoza 1994. godine, piše na križu. Kako bi bilo lijepo ovdje i sada umrijeti, na ovoj zemlji u kojoj počiva moja Jaka. Na njenom grobu kleče dva muškarca. Gledam im lica, jako su slični majci, kao što su i moja dva sina nalik na moju suprugu Helgu, koja stoji tu pored mene, ali i sada daleko od moga srca, u koje nikad nije uspjela prodrijeti. Za nju sam bio i ostao čovjek koji nešto krije, koji je uvijek zamišljen, koji se ne zna radovati, smijati, šaliti, čovjek koji se, kako je ona znala reći, “žalostan rodio i žalostan će umrijeti”.
A naoko, nikakvoga razloga nisam imao za nesreću: imao sam suprugu koja me voljela i poštovala, dva krasna sina, dobar posao. I za kanadske prilike bio sam vrlo bogat i uspješan poslovan čovjek, koji je radio od jutra do sutra, ali je zato stekao veliko bogatstvo. Da, imao sam svega u izobilju – a dušu pustu, punu kuću – a prazno srce. To je bio moj život u posljednjih četrdesetak godina, to je bio sav moj život, jer osjećam, ako i odem s ovoga groblja, da više života nemam, jer nema nade da ću vidjeti ženu za koju sam živio, ženu koju sam volio.
-Marko, ne sjedi na hladan kamen, idemo, svi su već otišli – čujem kako mi govori Helga, ali ja sam klonuo, sjećanje me je srušilo, noge nisu izdržale.
-Idi ti, Helga, eto mene! – rekao sam odsutno. Ona je to osjetila, sagnula se, podigla mi glavu i upitala jesam li zdrav i što se to sa mnom događa. Otkud tolika žalost za ocem od osamdeset godina? Ako sam ga toliko volio, kako sam izdržao tolike godine bez njega? I još je nešto govorila, a ja sam zaronio u sjećanje…

Djetinjstvo sam, između dva rata, proveo u jednom duvanjskom selu. Bilo nas je puno djece i bili smo velika sirotinja, više gladni nego siti, više goli nego obučeni. U prvim poratnim godinama bilo nam je lakše, nas četvorica braće već smo mogli raditi za nadnicu ili, a to je najčešće zapadalo mene kao najmlađeg, čobanovati. Čuvati svoje ili tuđe ovce, postao je moj svakodnevni posao. Već sam se bio i zamomčio, ali drugoga posla ni izbora nije bilo. Jaka je bila moja vršnjakinja, jedinica u majke, lijepa djevojka, i iz bogate kuće. Majka joj je bila miraskinja, a za bogata udana. Jakin otac nestao je u ratu. Mnogi su govorili da je poginuo, ali je njegova žena Janja još uvijek čekala svoga Matu. Dok su druge djevojke žele i kopale, Jaka je čobanovala, jer se držalo da je najlakše i djevojci najljepše čobanovati i usput plesti, ruho skupljati

Otkad znam za sebe, znam i za Jaku. Odrasli smo zajedno čobanujući. Što smo bivali stariji, više smo bili zajedno. U početku nismo znali što nas toliko veže, zašto nam dani tako brzo prolaze, zašto nam nikad nije bilo dosadno i zašto smo bili najsretniji kada bismo ostajali sami na livadi. Meni više nije bilo teško izići za ovcama, jer sam znao da ću biti s Jakom i da će mi dan brzo proći. Naravno da nismo mogli dugo gušiti u sebi radost što smo skupa, želju da se ne odvajamo, ljubav i to onu pravu, najjaču i najdublju, kojoj se mladi ljudi prepuštaju bez ikakve računice, bez ikakvoga razmišljanja, koja dolazi spontano, polako, a onda kao lava iz užarenoga vulkana bukne svom žestinom.
Jaku i mene ljubav nije opila, niti smo sagorjeli u njenoj vatri, jer se rastanka nismo plašili. Bili smo mladi i zaljubljeni, po cijeli dan jedno u drugo zagledani. Bože kako li je taj život bio lijep! Kad bih mogao vratiti te godine, odrekao bih se svoga bogatstva, život bih cijeli dao za samo jedan dan iz tih godina. No, meni i Jaki nije bilo suđeno, a toliko smo se, i previše, voljeli. O našoj ljubavi počelo se svašta pričati, a onda je Jakina mater Janja uzela štap u ruke i počela ići za ovcama. Jaka je ostajala kod kuće, na oku stričevima i strinama, babama i tetkama. Kada bi nekamo i otišla, nije mogla k meni, jer je Janja budno motrila gdje sam i što radim.

No, nema te zamke koju zaljubljeni neće izbjeći. Ljubavi se mora naći put, govorili smo Jaka i ja kad bismo se noću iskrali iz kuće i otišli u pojate pune tek pokošene trave. Miris sijena opijao nas je, zaboravljali smo na sve i prepuštali se uživanju. Jedne takve ljetne noći, pune mjesečine, pjesme zrikavaca i mirisa sijena, uhodila nas je Janja. Bio je to kraj naših sastanaka. Jaka je otad bila pod ključem, nije mogla iz svoje sobe, a Janja se nije udaljavala iz kuće.
Dani su mi bili dugi i dosadni, noći besane, nemirne. Stalno sam razmišljao o Jaki i kako doći do nje. Doduše, ujutro bi me ispratila pogledom kroz mali prozor, a navečer dočekala pogledom punim čežnje, očekivanja, nade, neizvjesnosti. Izdržao sam tako nekih petnaest dana. Kad ništa pametnije nisam smislio, uputio sam se pravo u Janjinu kuću, nakanivši doći do Jake, vidjeti je, porazgovarati s njom. Pred kućom su me dočekali Jakini stričevi i zaprijetili mi da se ni njoj ni njenoj kući ne primičem, jer da će me ubiti. Upravo tako su rekli, ubiti, a Jakina majka Janja sipala je riječi otrovnice koje su me u srce pogađale.
-Moja Jaka neće za siromaha, za čobanina i za četvrtog brata. Kako bi joj ćaću dočekala da je za tebe udam, a on će doći kad-tad. Ubit ću je, a tebi je ne dam! – vikala je za mnom Janja. Na prozoru Jakine sobe umjesto stakla bile su daske, nisam je vidio i nisam znao što činiti, osim patiti i plakati kad nitko ne vidi. Tih mi je dana umrla majka, pa se tuga udvostručila, s tim što je Jaka bila moja živa žalost, velika patnja, bol koja me razdirala. Otac i braća znali su za moje patnje, bili su uz mene, govorili su mi da se ženim iako sam najmlađi, jer ženske ruke nema u kući. Što sve nisam činio da bih došao do Jake, ali uzalud.

Selom se počelo pričati da se Jaka udebljala, da joj je trbuh povelik i da čeka dijete… Da čeka moje dijete, da stalno plače, da se hoće otrovati, ali da je kod nje stalna straža stričeva i tetaka. Svi su me prijeko gledali, a majke su kćerima govorile da me se klone. Moja patnja svakim je danom bila sve veća. Negdje o Božiću, kad je kod nas vrijeme udaja i ženidbe i kad se po običaju mire svi koji se tijekom godine posvađaju, nestalo je iz sela Janje i njene kćeri, a ja sam znao da je to bilo vrijeme kada je Jaka morala roditi. Mislio sam i nadao se da će poslije rođenje djeteta Janja popustiti i da će konačno vidjeti Jaku, a molio sam Boga i činio zavjete da se Janja smiluje i da se moja i Jakina ljubav nastavi, da se oženimo, bez obzira na sramotu koju od sela oboje doživljavamo.

Bože, koliko sam puta prokleo Janju, koliko sam puta poželi da je nestane, da umre, da je ubijem! Zato bih zapadao u teška i mučna razmišljanja, u nepodnošljive dileme. Voli li me još Jaka, i ako da, kako ne može pobjeći? Može li ona išta učiniti da se oslobodi more? A eto, nestalo je i Jake i majke joj? Gdje? Koga pitati? O njima se ništa nije čulo do Uskrsa, a seoske su žene svašta nagađale. Ja sam i dalje bio osuđen na patnju! Uskrsu su se Jaka i Janja vratile. Ja ih nisam vidio, ali su mi pričali da su obje bile čudno, po građanski obučene, bez marame i pletenica. Bože moj, kakvu je kosu, kakve pletenice Jaka imala, tri puta ih je oko glave motala! Jaka nije izlazila iz kuće, na prozor nije izvirivala, a pričalo se da stalno plače za djetetom, koje je negdje u nekom gradu rodila, a Janja ga odmah dala nepoznatim ljudima. Ništa od toga nisam mogao povjerovati, a stigao mi je i poziv u vojsku, u koju nisam želio ići. I – odlučio sam.

Tiha je proljetna noć, ali mračna, bez zvijezda i bez mjeseca. Polako sam se prikrao do Jakinog prozora i tiho zvao. Nisam vjerovao da će mi se želja ispuniti, ali Jaka je otvorila prozor i kroz plač, između jecaja, govorila:

-Marko, dragi, ljubavi, uvijek ću te voljeti, ali bježi, moji će te ubiti! Skovali su plan da ti se osvete. Ne vjeruju da te volim, ne daju mi za tebe! Bože, zar sam toliko zgriješila? Marko, bježi, a ja ću… – nisam čuo što je Jaka rekla na kraju jer je njezine riječi nadglasao prodorni vrisak njene majke Janje:
-Zar nije dovoljno što si mi kćer upropastio, rod osramotio, što još hoćeš?! – vikala je Janja, a dotrčali su i Jakini stričevi. Probudilo se selo, a ja sam pobjegao – bijesan, osramoćen, nemoćan. Pričekao sam da svane. Braći i ocu rekao sam da idem i da se nikad više u selo neću vratiti. Bilo mi je teško, otac je plakao, ali su me razumjeli. Dali su mi posljednje novce iz kuće, a otac mi je savjetovao da u Zagrebu potražim strica. – On će te uputiti u život, mlad si i ne znaš što je svijet. Neka te čuva Bog, sine moj – govorio je otac kroz plač, ispraćajući me iz sela. Moje putovanje, lutanje i nesnalaženje u Zagrebu duga je priča, a iz Zagreba do Austrije, i nakon pola godine do Kanade, bili bi podebela knjiga. Možda će moji sinovi iz mojih dnevnika i svakodnevnih zabilješki jednoga dana doista napisati knjigu, što sam ja uvijek želio, ali nikad nisam imao vremena. Ili sam možda, ipak, želio saznati kako će završiti moj životni roman, pa da ga tek onda započnem pisati.

Još sjedim na groblju, osjećam da se studen uvlači u mene. Hladno mi je oko srca, ali ne čujem ni za koga. Kao da mi se dio po dio tijela oduzima, a to mi donosi neku radost, neku neobjašnjivu sreću što se ne mogu pokrenuti s ovoga mjesta. Na momente pomislim da sanjam, kao što sam godinama sanjao u Kanadi, gdje noćima nisam mogao zaspati, a kad bih ipak zaspao, uvijek bih bio na svome Duvnjskome polju, sa svojom Jakom. Nakon buđenja trebalo mi je vremena da shvatim što je stvarnost, a što san. Sve ovo vrijeme u Kanadi prošlo mi je kao u bunilu, kao da je mojim životom upravljao netko drugi, netko izvan mene, a koga sam često zvao svojim anđelom.
U Kanadi su me dočekali neki daljnji rođaci, pobjegli poslije rata, a bilo je ljudi iz našega kraja koji su tu stigli i prije rata, koji su već bili bogati i koji su mi izišli u susret. Mnogo sam radio, nekad i po 20 sati na dan. Bilo mi je dvadeset pet godina, u najboljoj snazi, pa nisam znao za umor. U početku sam mislio samo na to kako ću zaraditi mnogo novaca i vratiti se bogat kući. Zanosio sam se nadom da će mi Janja predati u naručje moju Jaku i da ću se ja tobože nećkati. Ne, neću, samo da dođem do Jake! Prve godine svojima nisam pisao, druge godine sam pisao, ali odgovora nisam dobivao. Nisam znao što se događa u zavičaju, što je s Jakom, je li živa, čeka li me? Naravno da me čeka, nisam u to sumnjao, jer ona se ni za koga drugog ne može udati, ona je moja!
Za dvije godine zaradio sam dovoljno novca da se mogu vratiti kući i da mi ostane dosta za lijepo se skućiti u starom kraju. No, tada su iskrsnuli problemi koje mi je pojasnio moj dobro upućeni rođak. Ja sam, naime, ilegalno prešao granicu i povratka mi nema, jer će me strpati u zatvor. Ništa nisam razumio, ali sam rođaku povjerovao. Odlučio sam se skućiti u Kanadi i tražiti način da Jaka dođe k meni, najčešće se nadajući da je Janja umrla i da je njena kći napokon slobodna.
Bilo je već prošlo tri godine od moga dolaske u Kanadu kad sam prvi put od oca i braće dobio odgovor na nekoliko mojih pisama, od kojih je samo jedno stiglo do njih. U pismu desetak redaka pisanih očevom rukom. Oni su svi dobro i zdravo, da se ne brinem za njih i da vodim računa o sebi i – kraj pisma! O Jaki ništa, o događajima u selu ništa! Nekako odmah poslije toga pisma čuo sam da je jedan susjed stigao u Kanadu, u mjesto stotinjak kilometara od moga. Čekao sam nedjelju da bih otišao do njega.
-Marko, pozdravili su te tvoji i zaklinju te da im se javiš. Ja sam pošao od kuće prije pola godine i svi su ostali zdravo iza mene – dočekao me susjed. Bilo nas je mnogo za stolom, malo njih je znalo kakve brige mene more, pa nisam htio izravno pitati susjeda za Jaku, nego sam pitao što ima novoga u selu.

-Znam je što tebe najviše zanima i odmah ću ti reći. Tvoja nesuđena punica skončala je kako je i zaslužila, objesila se u vlastitoj pojati. Tvoja Jaka, ne ljuti se, svi u selu govore da je tvoja, nije majku ni oplakala, kažu da joj je na njenom pokopu stalno bio osmijeh na ustima. Nije prošlo ni pola godine, a u Jakinu kuću preselio se Andrija, znaš onog starog momka koji se zbog siromaštva nije mogao oženiti. Jaka rijetko izlazi iz kuće, Andrija sve radi, a selo kaže da lijepo žive i dobro se slažu. Žene su pričale da Jaka neće moći roditi, znaš, poslije onoga, ali je rodila dva sina. A ti se još nisi oženio pored ovako lijepih djevojaka. Nisam vjerovao da ovako žene mogu biti lijepe, kao Gospe su, Bože mi oprosti! Sreća moja, pa se kod nas nisam oženio – još je dugo pričao moj susjed, okupljeni su ga slušali, stalno nešto zapitkivali, a ja sam čuo dovoljno. I previše!

Tu noć ni o čemu nisam razmišljao, samo sam plakao, jecao, ridao. Nisam pio, a osjećao sam želju za pićem, za otrovom, za nečim što bi mi skratilo muke. Bio sam sam, u svojoj lijepoj kući, nikoga nije bilo ni da me čuje ni da me utješi. Jedva sam čekao da svane, pokupio sam posljednju snagu i očiju krvavih od plača otišao na posao. Sad znam: trebao sam plakati dok ne isplačem svoju bol, dok ne isplačem svoju patnju, svu ljubav! Trebao sam plakati i silom plač ne prekidati, pa makar to trajalo danima i noćima. Onako, bol je zaustavljena u mojim grudima, ljubav prema Jaki ostala je u mome srcu, osmijeh se prekinuo na mojim usnama, a pogled je ostao tužan, oči zamagljene. Nikad od tad nisam osjetio sreću, nisam se veselio, a često sam imao razloga za to.
Helga je ušla u moj život i moju kuću kako je htjela i kad je htjela. Svi su govorili da je lijepa, poštena, vrijedna i bogata, a i zaljubljena u mene. Nisam ništa osjećao. Helga mi je sama rekla da me voli i da bi se rado udala za mene. Pitala me imam li što protiv i sviđa li se ona meni.

-Nemam ništa protiv, sviđaš mi se, ali… – i mimo moje kontrole izletjele su riječi iz mojih usta.
-Ništa, ali, hoćemo li živjeti u tvojoj kući ili mojoj? Priznaj da je moja i veća i ljepša. Ima i veliki park, a to je za djecu dobro – rekla je Helga, uhvatila me ispod ruke i uputili smo se u njenu kuću. Tako je počeo moj život s njom. Vjenčali smo se, ali ja nikad ne mogu priznati da sam njome oženjen. Nisam bio zaljubljen u nju, nisam je zaprosio, nisam je volio, ali sam živio s njom. Jest, i takav je život moguć! Navikao sam se na Helgu, koja je inače bila vrijedna divljenja u svakom pogledu. Bila je uspješna poslovna žena, vrijedna domaćica, pažljiva supruga, poslije i dobra majka.
A ja? Samo sam radio, želio biti sam, razgovarao sam službeno, tako sam se i s Helgom ponašao. Prijateljima i poznanicima bili smo savršen par, a Helga im je to na neki način i potvrđivala. Zahvalan sam joj za sve te godine, ali nikad mi neće biti jasno što je našla u meni i kako me sve ove godine podnosila. Istina je da oboje mnogo radimo i imamo malo slobodnog vremena, ali za ovih gotovo četrdeset godina našega braka ja sam možda s njom progovorio riječi koliko je u ovoj mojoj ispovijedi. Nisam više! A nikad je nisam uvrijedio, niti bio grub prema njoj. Volio sam naše sinove, ali sam imao malo vremena za njih. Odrasli su gotovo bez mene, odgojeni su da me poštuju, a mislim da me i vole. Oni su pravi Kanađani, Helga je Njemica, a ja sam Hrvat. Naši su sinovi nakon punoljetnosti često putovali u Hercegovinu, a oduševljeni su domovinom svoga oca. Helga i sinovi često su me molili da zajedno posjetimo Hercegovinu, ali ja sam uvijek govorio da se tamo ne mogu vratiti.

Ni prije tri-četiri godine, kada su se svi emigranti mogli vratiti ja se nisam usuđivao. Ali, ne iz straha da će me zatvoriti, nego zato što sam se plašio susreta s Jakom. U posljednjih nekoliko godina ponešto bih načuo o njenom životu. Znao sam da ima dva sina (kao i ja ), da joj je muž umro, da rijetko izlazi iz kuće, da je u selu smatraju čudnom, jer je uvijek zamišljena, tužna, da je posijedjela, postarala se… Ja sam četrdeset godina u Kanadi svaki dan, svaki sat, svaku minutu mislio samo na nju! Bilo je prokletstvo, bila je to slatka bol, patnja, čežnja, ali bio je to život u mislima s Jakom. S Jakom ljepoticom, veselom, mladom, razuzdanom, s Jakom mjesečinom obasjanom, zvijezdama u njene pletenice utkanim, s Jakom koja miriše na mlijeko i sijeno. S Jakom, mojom kraljicom, jedinom mojom ljubavi…

Helga je mijenjala mnoge mirise, ali nikad nisam osjetio onaj kojim je mirisalo Jakino tijelo. Helga je bila mnogo ljepša od Jake, ali nije imala ono što se riječima ne da izreći, što je imala samo Jaka…

Oh, kako bih rado zaspao ovdje na groblju, zaspao i ne probudio se! Od hladnoće noge su mi se već ukočile. Evo dolazi Helga, morat ću ići. Znam da se u Kanadu više neću vratiti i znam da ću uskoro biti stanovnik ovoga groblja.

Izvor: Tomislavnews
Share Button

Comments are closed