SELO MIŠI- GDJE SE NALAZIMO?

Na krajnjem jugoistočnom rubu livanjske općine i djela Livanjskoga polja, najvećega kraškog polja na prostoru zapadne Hercegovine, smješteno je selo Miši. Ubrojeno je u cjelinu eponima Buškog Blata, Miši su njegov nerazdvojivi dio od najranijih povijesnih zbivanja, bilo da se radi o geološkom nastanku ili o prvim počecima života na zemlji.

Tipično brdski, razbacani tip naseljenog mjesta, proteže se od Batinića Brda do Puđina Briga u dužini od 3 km. Selo je okruženo planinama: na jugu Kamešnicom (1856m) te na istočnom dijelu planinom Tušnicom (1700m), koja se sa svoje jugozapadne strane spušta u Batinića Brdo (820m) i konačno u polje – danas najveće umjetno jezero u Evropi – Buško jezero. Selo Miši smješteno je 750-850 m iznad mora, ima oštru kontinentalnu klimu koju donekle ublažava prodor toplog juga i Buško jezero.

Tijekom stoljeća smjenjivali su se ovdje Rimljani i starohrvatski vladari, no od XIV. stoljeća širenjem Bosne postadoše prostrani dijelovi južne Hrvatske i do danas ostaše u Bosni i Hercegovini.

Darovnica bosanskoga kralja Stjepana Ostoje 1400 godine prvi put spominje ime sela Miši («Miss»). U Mišima se nalazi mnoštvo stećaka (mašeta), u gotovo neprekinutom nizu pričaju o bogatoj povijesti ovoga kraja. 1723.god. selo Miši spominje se kao prvo sjedište prostrane livanjske župe. 1746.god. sjedište župe za cijelo Livanjsko polje prenosi se iz Miša u Vidoše. U selu se nalaze i dva katolička groblja: Petrića i Kliško, oba groblja imaju kapelice. U Mišima je sagrađena je i prva mrtvačnica u župi.

U selu se nalaze dva nadaleko čuvena izvora «ladne vode»: Svekar i Vojdinac (Vojvodinac – a u nekim izvorima Vojvodin bunar).

U mišima ima oko 130 hrvatskih katoličkih obitelji.

Prezimena koja se nalaze u ovom selu su:
BATINIĆ, BILIĆ, ČELAR, ĆALETA, ERANOVIĆ, JANDIJEVIĆ, KLIŠANIN, KULIŠ, MIHALJEVIĆ, MILOLOŽA, PAVLINOVIĆ, PAVLOVIĆ, PUĐA, SUČIĆ, ŠUĆA, VODOPIJA, ŽIVKO.

Ovo izrazito brdsko naselje bilo je i u najstarija vremena naseljeno: ilirske gradine i grobovi-tumili svjedoče o životu svojih graditelja, ilirskih Delmata koji su i ovdje našli životni prostor za sebe i svoja stada prije više od 3000 godina. U XV. Stoljeću Miši postaju nasljedno kraljevsko dobro, a njegov gospodar Vučihna Mratinović dat će mu poseban pečat.

Darovnica bosanskog kralja Stijepana Ostoje izričito navodi… “Vučina Mratinovića iz Miš”.. . Legenda kaže da je ovdje stolovala kraljica Buga – na Bužaninu imala je i svoj grad?! I Tušnica mnogo kazuje, možda je Bugina sestra Tuga “imala čast” dati ime tom planinskom gorostasu. Ako su to međutim samo legende, istinita je činjenica da je ovdje bilo prvotno crkveno sjedište stare livanjske župe.

Gotovo pola stoljeća odavde su bezimeni livanjski župnici (popovi glagoljaši) obilazili svoju prostranu župu i priskakali u pomoć svom nevoljnom puku. S njim često strahovali i dijelili zajedničke muke i nevolje i kroz najteža vremena očuvali njegov nacionalni (hrvatski) identitet i kršćansku katoličku vjeru i ostavili je u nama u trajnu baštinu.

_{Gdje se nalazimo}