Njegova je molitva doista tvorila čudesa. Od čudesnih ozdravljenja do čudesnih obraćenja. On sam je bio čudo.
FRA BARIŠA DRMIĆ – BANOVIĆ, VELIKI POKORNIK, MOLITELJ – “ŽIVI SVETAC“
Ante Bariša Drmić rodio se 21. siječnja 1860. u selu Vrilu od oca Stjepana i majke Ruže r. Ćurić. Kršten je u crkvi Uznesenja Marijina na nebo u Grabovici. Krsno mu je ime Ante, a redovničko Bariša po kojemu je uglavnom i poznat. Njegovi roditelji u svemu su rodili sedmero djece: četiri sina i tri kćeri. On je bio četvrti sin. Svoje djetinjstvo Ante provodi u rodnom zavičaju, na Buškom batu. Pripovijeda se kako je njegova majka željela da koji od njezinih sinova postane svećenik. Govorila je ona svoj trojici starijih da idu u fratre, ali oni nisu imali volje. Mali je Ante rekao mami: “Mama, ja ću biti fratar!“ Kad je to čuo otac, rekao je: “Bože zdravlje, vidjet ćete, bit će to dobar i poznat fratar!“ Njegovo proročanstvo se ispunilo.
U svom rodnom Vrilu Ante Bariša je proveo dane djetinjstva. Bio je u svemu poslušan ne samo roditeljima, nego i braći i sestrama kao i susjedima. Kao dječak uglavnom je čuvao ovce, a obavljao je i druge poslove unutar svoje obiteljske zajednice. Redovno je išao u zavičajnu crkvu u Grabovicu u kojoj se prvi put susreo sa svećenicima fratrima koji su “lomili kruh“ i naviještali riječ! Tu je i on osjetio po njihovu pozivu Božji glas.
Tadašnji župnik fra Petar Kordić dobro ga je zapazio, budnim okom pratio i u njemu otkrio svećeničko zvanje, pa ga je uputio na Humac, gdje je bio primljen u franjevačko sjemenište. Već prvih dana vidjelo se da je Ante otvoren Bogu u istinskoj molitvi, čestit i marljiv, primjeran u svemu i postao uzor svojim školskim kolegama i radost svojim odgojiteljima.
Biskup fra Paškal Buconjić obukao ga je 17. lipnja 1877. u fratarsko odijelo. Tom prigodom dobio je ime fra Bariša. Na Humcu je završio novicijat te počinje sa studijem bogoslovije. Školovanje nastavlja u Austriji u gradu Bozen-u od 1880 do 1882. godine kada isti završava. Vraća se u svoju Provinciju i zaređuje se za svećenika u Mostaru 17. prosinca 1882. godine.
Pun Duha Božjega, ispunjen iskrenom i dubokom ljubavlju prema Bogu i svome narodu, sav je sjao od sreće i jedva čekao da počne naviještati Radosnu vijest spasenja. Fra Bariša je bio zaljubljen u Boga i svetoga Franju, a isto tako i u Božju riječ kao nepresušni izvor žive i djelotvorne vjere. U vjeri je stalno rastao. I svi drugi koji su mu dolazili i tražili pomoć, rasli su u vjeri…
FRA BARIŠA JE BIO PONIZNI MOLITELJ
Za fra Barišu je molitva bila život s Bogom u ljubavi. Još bolje radosno sjedinjenje s Bogom u ozračju vjere, nade i ljubavi. Zato je neumorno i neprestance s posebnim žarom srca molio. Molio je danju i noću. Molio je onako kako nas je Isus učio. Molio je za one koji su mu dolazili i pomoć tražili, za obraćenje tvrdokornih grješnika i bogohulnih psovača.
On je prije svega davao slavu i hvalu Bogu, dakle tražio je kraljevstvo Božje i volju Božju i sve što je od Gospodina tražio, to mu je darivao.
Njegova je molitva doista tvorila čudesa. Od čudesnih ozdravljenja do čudesnih obraćenja. On sam je bio čudo. Suosjećao je s onima koji su mu u svojoj muci i nevolji dolazili, bio je strpljiv s njima i satima je molio da im dobri Bog pomogne i da oni postanu osvjedočeni vjernici. Mnoge je poticao da se ustrajno mole i čvrsto vjeruju, pa će nam Bog dati sve što trebamo.
SJEĆANJA – FRA BARIŠA BIJAŠE VELIKI POKORNIK I NE SAMO MOLITELJ VEĆ SAMA MOLITVA
Gdje god je fra Bariša službovao, narod ga je dobro pamtio po dugoj molitvi i strogoj pokori. On je dobro znao da je molitva srce i duša naše vjere, da bez nje nema istinskoga kršćanskog života. Za fra Barišu je molitva bila dragi susret i razgovor s voljenim Bogom, nebeskim Ocem. Zato je stalno uzdizao svoje srce i pamet, čitavo svoje biće k Bogu, sjedinjivao se s njim.
Fra Šime Ančić, koga je fra Rufin Šilić 1950. god. ispitivao o fra Bariši, reče za njega: “Bio je to čovjek velike molitve. Nikad mu nisam došao, da ga nisam našao u crkvi, gdje kleči. Kad god sam došao, morao sam mu naložiti vatru i skuhati ručak, jer niti je kuhao niti vatru ložio…“ Fra Šime mu je bio susjed u Bukovici, dok je fra Bariša bio u Seonici.
Gdje god je fra Bariša bio, hrlili su k njemu umorni i opterećeni ljudi sa svih strana jer ih je njihova muka tjerala na to, noseći sa sobom bočicu vode, soli, brašna, odjeće, zvona i drugih stvari da bi on to blagoslovio. Dolazili su mu oni koje je boljela glava, trbuh, ili ih je mučila kakva druga bolest… Čak su mu dovodili i opsjednute. Sve je on s ljubavlju, evanđeoskom širinom srca i strpljivo primao, za sve je imao vremena, skupa je s njima dugo i dugo molio. Od svih je tražio da čvrsto vjeruju i žive po vjeri.
Ante Ljubičić Nikolić (84 godine), iz Prisoja, moj susjed pripovijedao mi je: “Fra Bariša je bio svećenik koji je čudesa činio. Moja žena rodila prvo dite koje nije mogla hraniti, jer nije imala mlika u prsima. Sjetih se ja fra Bariše, koji je tada bio u Duvnu, i kažem joj da odemo k njemu. Otišli smo k njemu. On nas lipo primio. Dugo je on s nama molio i na kraju dade ženi jedne moći. Kad smo bili na Privali, ženi pukoše prsi od mlika. Nakon toga ona je rodila desetero (10) dice i sve ih je othranila svojim mlikom. Eto, moj pratre, što može molitva učiniti.“
“Posija sam žito – pripovijeda dalje Ante – na njivi od dva dana oranja još u ožujku. Bilo je lipo vrime. Kad sam sve završio, navečer nasta velika oluja i nevrime. Okolna brda je za kratko vrime prekrio snig. Uzorana njiva je isto bila prekrivena snigom. Poslije toga punuše velike bure, mrazevi se pojaviše. Skoro misec dana je to tako trajalo. Mislio sam da je sav moj trud bio uzalud. Počelo žito nicati ko pirika. Ljudi mi govorili da to priorem, ali ja nisam htio. Neka bude, što Bog da! Da kako ću pričati… Malo pomalo ugledalo se žito. Iz jednoga zrna po dvadeset drugih struka je raslo. Dobro žito bilo. Ali navalili vrapci. Po čitava jata su dolazili. Pogaziše i poidoše. Mećao sam i plašila i gledao sakriven. Ništa nije pomagalo. Oni idu čak na plašila. Nije mi drugo preostalo nego poći k fra Bariši. Bio je tada u Seonici. Sićam se ko danas. Poslao me da nalijem vode. Onda smo otišli u kapelicu. U kapelici oltarić, ja to sve stavio na oltarić. Fra Bariša uzeo neke knjige i počeo moliti. On je klekao i molio, molio. Meni dodije klečati, pa ustanem. Ne mogu od stida stajati, pa opet kleknem… A on. Bože moj, kao da je niko iz zemlje… Kad je završio, kaže mi: ‘Sinko, hajde pokupi ovo sve i pođi u miru!’ Reko mi je da idem naoposum okolo žita, da škropim blagoslovljenom vodom i molim Virovanje i Isusovu krunicu. Čim sam došao kući, to sam učinio. I gledao sam svojim očima kako jata vrebaca leteći žele pasti na žito, ali ni jedan ne pada, nego samo fijukne, pa odleti dalje. Nije mi od tog trenutka falilo ni jedno zrno.“
Petar Filipović zvani Milač (70 godina) iz Crvenica iznosi svoje mišljenje: “Fra Bariša je bio dobar. Osobito ga pamtim po tome što je molio na golim koljenima. Za nj se čulo po tome što je čudesa činio. Zato su dolazili k njemu sa svih strana. Evo, ispričat ću ti kako je bilo kad su u nas u Studenoj navalile gusjenice na kupus. Kupus dobar, ali i gusjenice uništiše sve za nekoliko dana. Otišli mi po fra Barišu. Došao fra Bare i molio, blagoslovio vodu i tom vodom blagoslovio kupus. Kad su gusjenice počele jedna za drugom ići, dođoše do vode i prestriješe vodu. To sam ja skupa s drugima gledao svojim očima. Nije se više ni jedna u kupusu pojavila.“
Dane Berić iz Golinjeva, župa Podhum pripovijeda: “U moga oca bilo je jedanaestero dice. U drugoj ili trećoj godini, bez ikakve bolesti su umirali. Uvečer legnu u krevet zdravi, ujutro mrtvi. Svih jedanaestero dice je umrlo jedino sam ja ostao živ kao dvanaesti, zahvaljući Bogu i fra Barišinoj molitvi.
Zapravo, moja majka je bila sa mnom kod fra Bariše i on joj je rekao: Da si rodila i tisuću djece, nijedno ti ne bi živilo. Još je majci rekao, kad je nada mnom molio Boga, da ću imati puno dušmana, ali mi ništa neće moći učiniti, da ne ću biti bolestan. Hvala Bogu, on me je poštedio od svake boli.
Oženio sam se i moja žena Ruža je rodila jedanaetero dice. Sedmero je živih i zdravih: šest sinova i jedna kći.
Budući da sam volio svoj hrvatski narod, kao rodoljub, bio sam optužen i osuđen na 12 godina i četiri mjeseca robije. Bogu hvala, sve sam izdržao. Svima sam sve oprostio, jer sam osvjedočeni katolik i jer me tako učila majka. I fra Bariša je tako propovijedao. Uvijek sam Bogu zahvalan za fra Barišu i za sve što mi je životu darovao.“
Bože Mioč iz Šuice (90 godina) veli za Fra Barišu: “Fra Bariša je bio tih, miran, povučen. Nije ležao kao ljudi, nego na tvrdom ležaju. Ako u ljudskom liku može svetac biti, onda je on svetac. Od Sarajeva do Duvna, ako je nekoga snašla kakva šteta i nezgoda, došao je fra Bariši da mu blagoslovi vodu ili nešto od ruha, bilo bi sve u redu!“
Ivan Krivić rodom iz Prisoja, sada živi u Bjelovaru (60 godina) pripovijeda kako su mu njegovi stariji pripovijedali: “Fra Bariša je bio u Šujici na službi. Išao je u posjetu župniku u Rašeljke.
Vraćao se jašeći na konju. Polje je bilo pod vodom. Bilo je jako hladno i led je bio na vodi. Pošao je i imao velikih neprilika. Zamalo i život nije izgubio. Učinio je životni zavjet da više neće biti što je bio. Doista to obećanje je i izvršio. Otada nije više jahao konja. I eto, kako čujemo na glasu svetosti je umro…“
Ivan Buntić pok. Mije, selo Lipa, težak. Išao je fra Bariši u lipnju 1935. zbog krepavanja stoke. “Blagoslovio mi je so, da molim 7 Očenaša, 7 Zdravomarija i 7 Slava Ocu za 7 radosti Blažene Djevice Marije za sve ostale potrebe. Kad god sam otišao k njemu, bilo mi je od koristi.“
Ilka Škoro, žena pok. Marka, težakinja iz sela Lipa, išla je fra Bariši u kolovozu 1922. zbog glavobolje i “dao mi je moći, da molim 3 Očenaša, 3 Zdravomarija i 3 Slava Ocu na nakanu muke Isusove. Bilo mi je korisno“.
Anica Mijatović, žena Jovanova iz Lipe, 50 godina, udala se ima 30 godina, 4 djece. “Išla sam pokojnomu preko deset puta. Uvijek mi je bilo koristi. Prvi sam put išla ima više od 11 godina. Zabolilo mi kravu, bolovala godinu dana i osušila se kao šipka i neprestano suzila. Otišla sam pok. fra Bariši. Blagoslovio so i vodu. Kada sam je poškropila i dala joj blagoslovljene soli, odmah se oporavila i umuzli smo prvi dan dvostruko mlijeko.
Marijan Sabljić pok. Franje iz Vrila, 1873. godište. “Išao sam češće pok. fra Bariši radi blagoslova vode u mojim raznim potrebama, osobito zbog krepavanja stoke. Uvijek mi je bilo koristi. Moj otac Franjo bio je fra Barišin krsni kum. K pok. fra Bariši narod je iz ovoga kraja i iz drugih neprestano išao. Svakom je bilo koristi. Govorio bi: ‘Valja temeljito vjerovati, pa će dragi Bog pomoći!’ On bi rekao: ‘Ako je s neprijateljske strane, vjeruj tvrdo i s Božjom pomoći bit će ti koristi, ako je od Boga, tada valja da se vrši sveta volja Božja!’ Ovo sam rekao pravo kao pred Bogom!
P. S. Pričao mi je Ago Uskić iz Omerovića da mu je osvićalo po 6 volova mrtvih i da je otišao fra Bariši, pa mu poslije toga za 12 godina nije krepalo ni pile pred kućom.“
Anica Radoš iz Seonice priča da je njezina svekrva često slušala kako je fra Bariša govorio: “Sinko moj, doći će vrijeme kad će dica dicu rađat, dicu će zubi bolit i novac će se u zidine bacat!” Seonica, sredinom rujna 1983.
Crveničani bi pripovijedali da je fra Bariša svojom molitvom izgonio gusine iz kupusa, ali je tražio da što više svita moli govoreći: ‘Ko zna čija će prije do Boga, možda prije kakve sirote, neg moja.’
On je i sotonu, nalet ga ne bilo, izgonio, to su ljudi vidili svojim očima i pričali da se ne zaboravi.
Dolazili su fra Bariši i pravoslavni i muslimani i to izdaljeg, sve od Bugojna, Jajca, Livna, Glamoča, iz Ercegovine, znalo se da ja fra Bariša čudotvorac. A živio je pokorničkim životom, klečo na lancima, postio i molio. Svitu je davo moći.
Anica Tirić, praunuka fra Barišina brata Ilije, pripovijeda: “Navela bih jedno od nepoznatih ozdravljenja na fra Barišinu grobu.
Ante Drmić iz Vrila (zaselak Zelići) kao dijete je zanijemio. Otac Jure hodočasti pješice na Široki Brijeg i posjećuje fra Barišin grob. Kad je došao na grob, klekao je, zagrabio zemlje i molio Boga da mu na fra Barišin zagovor progovori dijete. Vrativši se kući sa zavjeta, našao je malog Antu kako ponovno priča. Pitali su ga kad je stigao na grob fra Barišin, a on reče: BILO JE ARŠIN SUNCA. Točno tada je dijete pro-govorilo, rekoše mu. Za ovaj slučaj svjedoči Jurina kći Matija Drmić.“
Smrt kojom se ne umire
Radeći u Seonici do 1935. god. fra Bariša je fizički iznemogao i ostario. Prihvatio je volju svojih poglavara da se premjesti na Široki Brijeg gdje će u miru dočekati poput serafskoga sveca sv. Franje “sestricu smrt“. U svemu je na Širokom Brijegu ostao dvije godine. Blago u Gospodinu preminuo je 10. svibnja 1937. Umro je smrću kojom se ne umire zauvijek: on živi u srcima vjernika i kod Boga za koga je djelovao cijeli svoj svećenički i redovnički život.
Makar je od smrti fra Bariše Drmića prošlo gotovo punih 60 godina, puk u duvanjskoj krajini i u cijeloj Hercegovini nije ga zaboravio. Još je među pukom živo svjedočenje o njegovu svetačkom životu i njego-vu moćnom zagovoru kod Boga. Još uvijek dolaze ljudi, potrebiti nadnaravne pomoći, pomoliti se na njegov grob na Širokom Brijegu ili uzeti zemlje s groba. Mnogi svjedoče o tome da im je ta molitva i zagovor kod fra Bariše pomogao, ozdravio ih ili im sa-čuvao ljetinu. Fra Bariša u ovom puku živi na glasu svetosti. Bez obzira što postupak za njegovu kanoni-zaciju nije ni otpočeo, puk ga poštuje i cijeni, moli se i dolazi k njemu s najintimnijim željama, te duševnim i tjelesnim potrebama.
Narod fra Bariši pripisuje mnoga ozdravljanja i čuda koja im je Bog učinio po njegovu zagovoru. I danas mnogi s njegova groba nose zemlju kao moćnu relikviju držeći je u automobilima i kućnim regalima. Malo selo Vrilo u Buškom blatu sa svojim podaljim zaseocima Staje ostat će u povijesti kao selo koje je Crkvi dalo neosporivo velikoga čovjeka, redovnika franjevca, svećenika Isusa Krista, “sveca“ fra Bari-šu Drmića. S njime će se ponositi ne samo njegova mnogobrojna rodbina raseljena diljem domovine i svijeta, njegovi mještani i župljani župe Prisoje, nego još više cijela Hercegovina, domovinska Crkva i Katolička Crkva.
Sprovod blagopokojnog fra Bariše bio je veličanstven. Evo djelića opisa fra Ferde Vlašića “Kad je fra Bariša ležao mrtav, izložen u Gospinoj crkvi na Širokom Brijegu, narod je sa svih strana grnuo k njemu da ga još jednom vidi, da ga se dotakne rupcem ili kojim drugim predmetom, te to ponese kući. Tom prigodom našao se jedan ‘sveti škandal’ u crkvi. Ljudi su počeli rezati komade odijela sa mrtvaca i nositi kućama, jer su ga smatrali svecem. Uprava samostana je postavila četiri klerika da drže stražu kod mrtvaca. Jedan stražar očevidac bijaše fra Blago Karačić.“
PJESMA U ČAST FRA BARIŠI ILI SJEĆANJE NA FRA BARIŠU
Dvadeset prvoga siječnja tisuću osamsto šezdesete godine sin se rodi Stipanu Drmiću. Krsno mu ime dadoše Ante. Još tri brata ugledaše svjetlo dana, to vi svi dobro znate.
Roditelji se ponose s njima, i curica se rodi za njima tako petero djece odgojiše, a Antu Crkvi darovaše. On otkriva svoju želju, redu svetoga Franje pridružiti se.
Župnik Petar Kordić prati ga na Humac u sjemenište,gdje će gimnaziju pohađati i kasnije teologiju studirati. Tu uči kako Kristovo Evanđelje naviještati i zavađane miriti.
Oblačeći franjevački habit dobi novo ime fra Bariša. Nakon godine dana polaže zavjete: siromaštva, poslušnosti i čistoće. Tako želi Krista posve slijediti i njegovu slavu pronositi.
Fra Bariša, duhovni Franjin sin, žrtvuje se, draga braćo moja. Čim mu netko dođe i za pomoć ga moli, na kolinim on kleči golim, tako dugo bude u zanosu dok od Isusa Milosrđe isprosi.
K njemu dolaze vjernici da ih liječi i svakoga zla oslobodi. Da otjera šugu sa navake, blagoslovi sol i vodu, raznu robu,i otjera tako svako zlo od stoke i od čeljadi napadnute.
Dobri i moćni Bog ga uslišava, čak iz opsjednutih izgoni vraga. Čuda čini različitih boja, to može samo Bare iz župe Prisoja. Rodno selo Vrilo na Ričini zna i danas da čuda mnoga učini.
Svuda je Bare puno službovao u Seonici spomen ostavio. Lijepu crkvu u čast Gospe naše od duvanjskog kamena klesaše. Ilija ga Radoš isklesao, fra Bariša mnogo truda dao…
Pročulo se za Barine moći, ubrzo će i žandari doći.Došli oni da Barišu vode, da ga liše moći i slobode.Dopustite mi, braćo moja, da se malo Bogu pomolim.
Kleče Bare na gola kolina pa on moli Boga Gospodina. A žandari stalno viču: Ajde, braćo moja, kad ne ima vajde. Fra Bariša zahvaljuje Bogu žandari se pomaknut ne mogu.
Jer molitva fra Barina mila žandare je smjesta skamenila. Uplašeni govoriti ne mogu, tad Bariša zahvaljuje Bogu. Hvalim, Tebe Kriste, Božji Sine, kad mi snagu dade iz visine.
Dovoljan je bio fra Barin znak križa da žandari Seonicu napuste. Javili su svome pretpostavljenom, sve je istina, što se priča. Moć Božju ima fra Bariša što god od Isusa zatraži, on ga usliša.
Bare čini velika čudesa, to je dar Isusa sa Nebesa, što zatraži Bare u molitvi na koljenima, to Isus učini. Pročulo se na sve strane i narod hrli i želi da se u to uvjeri.
Molimo i mi s čvrstom vjerom i potpunim pouzdanjem. Moćni zagovor naše drage Gospe pomoći će svima. Bog će nas od zla osloboditi i milost nam svoju podariti.
Tko bi mogao nabrojiti sva čudesa Barina, to samo Bog zna. Ovdje opisašmo samo neka što ih upamti seonička župa. Fra Bariša, moli za nas i budi nam prvi proglašeni sluga Božji.
Neka ove riječi nebo čuje i neka se nikada ne zaborave. Molimo se za grješnike Bogu da se jadni pokajati mogu. Ti nam Bare svetim proglašen bio, o tebi sam pjesmu sastavio.
Pjesmu je ispjevao Grgo Pavlinović u Mišima 25.veljače 1992. godine.
AUDIO EMISIJA – O FRA BARIŠI DRMIĆA GOVORI FRA PETAR LJUBIČIĆ
Tekst: fra Petar Ljubičić
