.
Njegove su ruke krstile djecu, tješile bolesne i podizale klonule. A iste te ruke vezane su i odvedene u smrt, samo zato što je ostao uz svoj narod. Fra Bono Grebenar – svećenik koji nije znao izdati ni Boga ni čovjeka.
Fra Bono Grebenar, rođen kao Luka Grebenarević 13. kolovoza 1884. u Biloj kod Livna, sin Jakova Grebenarevića i Jele rođ. Semren, već je od najranijih dana pokazivao darove duha i ljubavi prema znanju. Kršten je 15. kolovoza, na svetkovinu Velike Gospe, što će ostati simbolična točka njegova predanja Bogu.
Osnovnu školu pohađao je u Livnu, a srednjoškolsko obrazovanje u Visokom gdje je završio šest razreda Franjevačke klasične gimnazije. Bogoslovne nauke studirao je u Livnu i Sarajevu. U franjevački je red primljen 14. srpnja 1905. godine u Fojnici, gdje je uzeo redovničko ime fra Anđeo Ljudevit. Jednostavne zavjete položio je 1906., a svečane 23. rujna 1909. u Livnu, kada uzima ime fra Bonaventura – ime pod kojim će kasnije biti poznat kao fra Bono.
U Sarajevu 1909. prima sve stupnjeve svetoga reda iz ruku biskupa Ivana Šarića: podđakonat, đakonat i prezbiterat. Kao mladi svećenik služio je u Čukliću i Livnu, gdje je djelovao kao kapelan, kateheta i ravnatelj Trećeg reda. Njegov dar poučavanja posebno je došao do izražaja u Visokom, gdje je od 1912. do 1924. godine bio profesor na Franjevačkoj gimnaziji. Predavao je latinski, grčki, hrvatski, matematiku, zemljopis, krasnopis i gimnastiku te bio prefekt sjemeništaraca i klerika. Bio je to dugi niz godina u kojima je odgajao generacije mladića, usađujući im istinu, disciplinu i ljubav prema Crkvi.
Iz Visokog odlazi najprije u Ljubunčić kao župnik, zatim na Goricu kao gvardijan, a potom u Vidoše. Službe su se mijenjale, ali njegova gorljivost, skromnost i blizina narodu ostajali su jednako snažni. Godine 1932. postavljen je za kapelana samostalne kapelanije u Podhumu koji će 1935. postati župom, a fra Bono njezinim prvim župnikom.
Tu, u podnožju Livanjskog polja, fra Bono je živio svoj svećenički poziv u punini – kao pastir koji poznaje svoje stado, kao učitelj djece, kao ispovjednik, utješitelj, molitelj i čovjek blizak svakom srcu. Djecu je učio čitati i pisati, ali još važnije – učio ih je vjeri, ljubavi prema Crkvi i privrženosti Isusu Kristu. Njegov duhovni izvor bila je neiscrpna ljubav prema Krista Kralju, iz koje je crpio i snagu i smisao života.
Kad su 1942. godine partizani prvi put ušli u Livanjski kraj, fra Bono je izbjegao u Sarajevo, ali se ubrzo vratio rekavši: „Neću bježati, pa što god Bog dadne; kada strada narod, patit ću i ja.” To je ispunio do kraja.
Mučeništvo u noći tame
Dana 6. studenog 1943. godine partizani su ga zarobili u Podgradini dok je obavljao ukop jednoga vjernika. Odveden je u Livno, zatvoren i brutalno mučen više od tri tjedna. Unatoč zlostavljanju, nije mu dopušteno ni ispovjediti se pred smrt franjevcu koji ga je pohodio. Osuđen je na smrt i u noći 1. prosinca 1943., oko 22 sata, odveden na Bugojansku maltu pri izlazu iz Livna i ondje strijeljan. Metak mu je probio potiljak i izašao na nos, a još dva grudni koš. Bačen je u smetlište, kao da se želi izbrisati svaki trag njegova života. No trag nije izbrisan.
Govori se da je fra Bono, dok su ga vodili na stratište, tiho sam sebi pjevao:
„Zbogom, dragi roditelji, braćo, sestre, prijatelji!
Ja se od vas sada dilim, sastajem se s Bogom milim…”
Njegovo tijelo pronađeno je 14. prosinca 1943., izvađeno iz smetlišta i preneseno na Goricu. Pokopan je 17. prosinca na samostanskom groblju sv. Mihovila, uz dostojanstveni ispraćaj koji je predvodio gvardijan fra Serafin Sarić.
O fra Boni je zapisano:
„Bio je poznat kao vrlo ugledan i savjestan redovnik, čovjek molitve i rada. U svim službama bio je točan, prema braći redovnicima pažljiv i obziran, a prema župljanima uvijek susretljiv i blizak. Narod ga je silno volio.”
.
Ovaj kraj, kroz svoju povijest, bio je mjesto stradanja, kušnji i mučeništva za Boga i svoj narod. Patnje koje su podnijeli nipošto ne smiju postati izvor mržnje, osvete ili zla; one nas, naprotiv, pozivaju da ih preobrazimo s Kristom, da iz rana prošlosti iznikne milost, a iz povijesne boli — snaga ljubavi koja ne uzvraća zlom.
Danas, desetljećima nakon njegove mučeničke smrti, fra Bono Grebenar ostaje svjetionik vjere, blagosti i nepokolebljive odanosti svome narodu i Kristu Spasitelju. Vjerujemo da on i danas zagovara pred Gospodinom cijelu župu Podhum i čitav livanjski kraj — onaj isti narod uz koji je ostao, pred kojim nije htio pobjeći da bi spasio svoj život, nego je pošao u smrt stojeći čvrsto uz svoje vjernike.
Fra Bono, mučeniče Kristov, moli i zagovaraj nas pred Gospodinom!
