NAKON GOLINJEVA, JOŠ DVIJE NJEMAČKE OBITELJI DOSELILE U BUŠKOBLATSKI KRAJ

U Omladinskoj školi HNK Tomislav ovih dana počeo je trenirati i dječak Jamal. Prije tri tjedna zajedno s obitelji, mamom Sarom, sestrom i dva brata doselio je u buškoblatski kraj. S njima je došla i prijateljica Rebeca sa svojih 4-ero djece.

S ovim zanimljivim društvom dogovorili smo popodnevnu kavu i susret u HNK Tomislav. Za to je najzaslužniji Zagorac Vlado.

Vlado nam govori da je Sarin muž Štefan (rođ. u Njemačkoj) njegov prijatelj i zemljak kojeg poznaje 25 godina još iz vremena dok su služili redovnu vojsku. Štefan je zbog posla u Njemačkoj, a Vladi je povjerio brigu za ovu veliku obitelj i pronalazak njihovoga novog doma. A kako je Vladin prijatelj Hercegovac prodavao nekretninu „u planini“ – o kojoj je Sara maštala – eto njih k nama!

– Mi smo iznimni prijatelji, a iskreno da vam velim i ja više volim ovaj „posao“ nego voziti kamion s kojim sam obišao gotovo cijeli svijet. I meni odgovara mirniji život, kaže Vlado.

Ne žele živjeti u Europskoj uniji

Vedra i nasmijana Sara upoznaje nas o razlozima dolaska u duvanjski kraj trudeći se u njemačko-engleski dodati što više hrvatskih riječi.

– Dugo sam razmišljala o ovome. Nije bilo lako donijeti tako važnu odluku, a korona je bila  „točka na „i“. Meni osobno, a i nekim mojim prijateljima poput Rebece jednostavno se ne sviđa njemački sustav. Previše je materijalizma – sve se gleda kroz novac, a mi želimo sebi i svojoj djeci omogućiti normalan život – da žive u prirodi i s prirodom i tako ih odgajati.

S druge strane, ne želimo neke obveze koje sustav nameće, ne bismo htjeli cijepiti djecu, cijepiti ih protiv korone ili primjerice nositi maske. Za neke stvari nas sustav ne prisiljava, ali okruženje je takvo da nas se diskriminira, ako mislimo ili postupimo drugačije. Iz toga razloga u zadnje dvije godine djecu nismo slali u školu, dodaje Sara.

Najesen bi osmero djece pristiglih iz Njemačke ipak moglo krenuti u prisojačku školu. Do tada, uz učenje jezika na svome ranču, čuvaju mlađu djecu i koze, uređuju kuću i okoliš te pripremaju jela. Mlađi se raduju i ribarenju na Buškom jezeru koje im je Vlado obećao. On pak zbog brojnih obveza, među kojima je i svakodnevno dovoženje Jamala na trening, to obećanje još nije ispunio.

Kazuju da ih je okolina prihvatila što najbolje potvrđuje ekipa na treninzima. Svi se žele družiti s Jamalom pa s novim prijateljem poslije treninga rado idu po sladoled ili sok.

Zahvalni su za gostoprimstvo i dobrodošlicu.

Sugovornice upoznajemo da iz ovoga kraja ljudi dosta sele u Njemačku i druge europske zemlje jer vjeruju da se tamo bolje živi, a one najavljuju da bi na ljeto u našu općinu moglo stići još nekoliko obitelji iz Njemačke s djecom.

– Si misle da je u njemačkoj „super life“, ali tamo se živi „na kredit“, sve jako puno košta. Ovdje se živi mirnije, ljudi međusobno razgovaraju i imaju vremena sjesti i piti kavu. Naša iskustava su ovdje samo pozitivna, svi su pristupačni.

I sve dok je BiH izvan EU-a ove obitelji planiraju ostati u duvanjskome kraju. Razmišljaju i o razvoju agroturizma. Nadaju se i da će njihov ranč biti samoodrživ – da će na njemu puno toga biološkog uzgojiti te da neće morati ići u trgovinu.

Jedno je nesumnjivo, gdje ima djece ima i života. A ona uvijek jedna drugoj idu pa se tako i dvoje novopridošlih za na nama uputi do djece na školsko igralište obližnje tomislagradske škole.

Izvor: Zora Stanić/Tomislavcity

Komentari su zatvoreni.