Čvrsta veza Rame i Cetinske krajine duga je više stoljeća. Posebno čvrsta veza između ova dva kraja jest lik Majke od Milosti – Gospe Sinjske. Put Gospe Sinjske je onaj kojim puk Rame i danas hodočasti prema Sinju kojim je stoljećima prije hodočastio prateći put kojim je prošla slika Majke od Milosti, a put vodi preko Paklina, Šujice, Borove Glave, Livna, Vagnja i dalje u Sinj. Ramski puk vjeruje da je to jedini i pravi put Gospe Sinjske kuda je i slika prenesena za Dalmaciju.
Postoji i neka druga priča – legenda koja kaže kako su Gospinu sliku pred turcima Ramski puk nosio preko Vrana, Duvanjskog polja, Privale, Buškog Blata i dalje prema Sinju. U Buškoblatskom kraju s koljena na koljeno prenosila se jedna predaja o tome kako je Bog svojom milošću ostavio vidljiv trag u kamenju kuda su prošla kola s Gospinom slikom, bježeći od Turaka iz Rame prema Sinju. I danas se vide tragovi utisnuti u kamenje na Privali, a narod buškoblatskog kraja to i danas zove Gospin put.
Duvnjaci i danas tvrde da postoji trag preko Duvanjskog polja kuda su prolazila konjska kola na kojima je bila slika Majke od milosti. Navodno i danas tim tragom raste posebna trava sa žutim “cvitovima”, različita od trava uokolo. Tragovi “Gospina puta ” vidljivi su i u kamenu na Privali. (Pogledati slike na dnu teksta) FOTO GALERIJA
POČECI ŠTOVANJA “MAJKE OD MILOSTI”
O prvim počecima štovanja Gospine slike nemamo sigurnih podataka. Fra Petar Filipović piše, kako je čuo od starijih fratara, da se Slika Gospe od milosti – tako se prije zvala slika Gospe Sinjske – nije nalazila na oltaru u ramskoj crkvi, nego u jednom izdupku u zidu i da je isprva nisu štovali kao poslije. No, značajno je, ističe Filipović, kako je Božja Providnost na poseban način čuvala ovu sliku. Naime, ramski je samostan sv. Petra bio više puta pljačkan, paljen rušen (1557, 1653, 1661), ali Slika nije nastradala, (kao ni u Sinju kada je 1944. bombardirana crkva), nego je uza sve nepogode, što ih je doživio ramski samostan odoljela zlobi nekrsta, bijesu janjičara i sili vatre. Zato nije čudo, ističe Filipović, da su neki već tada Slici iskazivali posebno štovanje i običavali uz svetkovine pred njom paliti voštanice.
PRVO GOSPINO ČUDO
Uz početak iznimno velikog štovanja Gospe Ramske, kasnije Gospe Sinjske, vezuje se priča o čudu mladića Ivana Mialjića koji se u drugoj polovici 17. stoljeća spremao postati fratrom. No, u vrijeme redovničkog oblačenja rastom je bio još uvijek toliko malen, da nije mogao obući redovnički habit, i nadređeni su ga namjeravali uputiti kući. U toj je potrebi molio i vapio pred slikom Majke od milosti uzdajući se u njezinu pomoć. Gospin kroničar, fra Petar Filipović je jedno vrijeme kasnije živio kao subrat s Ivanom Mialjićem, kojemu je zagovor Gospin pomogao narasti i postati fratrom. Naime, nakon pokorne molitve pred čudotvornom slikom bio je zaređen za svećenika. Sam Mialjić kojeg se karakteriziralo kao vridna i kriposna fratra duboko je vjerovao da mu je upravo Gospa podarila veliku visinu tijela. Od ovog prvog Gospina čuda veliki dio kasnijih zapisa vezanih uz kult štovanja Gospe Sinjske zapravo su povijesti njezinih milosrđa.
SEOBA SLIKE U DALMACIJU
U bojazni da će ih stići turska osveta, ramski fratri, ne čekajući tursko obeščašćenje zapališe sami svoju crkvu i samostan noseći najneophodnije što su trebali. Petnaestorica subraće zaputiše se skupa s vjernicima u listopadu 1687. u Cetinski kraj. Tijekom naredne godine dana uz potporu novih dvadesetak franjevačkih redovnika u Sinj se doselilo nekoliko obitelji bosanske i hercegovačke regije.
Iako je narod dolazio iz Kupresa, Livna, Glamoča, Duvna, Rakitnoga i Doljana, glavnina stanovništva doselila se iz Livna, Duvna, Rame i okolice Mostara. Dio fratara ostao je u Sinju nastavljajući apostolsku službu, dok je dio subraće krenuo put mora, noseći sa sobom i čudotvornu Sliku. Gospina se slika u siječnju 1688. nalazila u benediktinskom samostanu na Sustipanu u Splitu. Bojeći se izložiti sliku javnom štovanju, (u strahu bosanskih svećenika da im ne oduzmu sliku) ista je neko vrijeme bila pohranjena u Velom Varošu u Splitu, u kući Jure Bubičića.
SLAVA POBJEDA 1715.GODINE
Početkom 1715. godine stigla je u Sinj vijest da je Turska (8. prosinca 1714.) navijestila Veneciji rat. Svi su slutili da će Turci iz Bosne najprije napasti Sinj, pa su se u Sinju odmah počeli pripremati na obranu, utvrđujući Grad. U isto vrijeme Turci su se, u Bosni, spremali za napad. Skupivši pod Kupresom ogromnu vojsku, šerašćer Mehmed-paša šelić pođe prema Sinju.
Dana 23. srpnja 1715. prijeđe preko Prologa i utabori se uz Cetinu. Narod se u cetinskoj krajini silno prestrašio. Jedni su bježali prema primorju, drugi u brda. Svoju imovinu donosili su u novu crkvu, nadajući se da će topovi iz Grada obraniti crkvu od Turaka. U sinjsku tvrđavu zatvorila se četa od oko 700 vojnika, žene, djeca i sedam fratara. Fratri su sa sobom ponijeli sliku Majke od milosti i stavili je u tvrđavnu crkvu sv. Mihovila, na oltar sv. Barbare.
“Kad građani – piše Filipović – razumiše da je Gospa u gradu, mnogo se uzradovaše i k njoj se udilj utekoše i s molitvom i zaviti, koji im dade taki slobod i taku jakost da se viteški braniše i obraniše.” Turci nisu odmah napali na Sinj. Najprije su 26. srpnja 1715. nakon žestoke borbe i uz velike gubitke osvojili Otok. Zatim su se razišli po Cetinskoj krajini i Zagori da pale, plijene i ubijaju. Stigli su do Klisa, Drniša i Vrlike, koju osvojiše. Juriš na Sinj počeo je 8. kolovoza i ponavljao se često slijedećih dana. Oko Grada sve je bilo popaljeno i uništeno. Izgorjela je i crkvica sv. Franje, a zatim i samostan i nova crkva pod Kamičkom sa svim što je u njoj bilo. Sam je Grad bio napola razrušen. Za branitelje Sinja molilo se po cijeloj Dalmaciji. Svak se bojao, ako padne Sinj, da će Turčin zauzeti Klis pa ostalu Dalmaciju.
Splitski nadbiskup Cupilli pošao je pod zastavom križa Sinju u pomoć, ali nije mogao prodrijeti dalje od Dicma, pa odatle šalje pismo (9. kolovoza) Papi Klementu XI. u kojem ga zaklinje da moli za Sinj. U Omišu je pobožni svijet, čitavu noć u crkvi, pred Gospinom slikom, molio za Sinj. Dana 14. kolovoza bio je posljednji, opći juriš, koji je trajao tri sata. Kroz to vrijeme redovnici, žene, djeca i ostala čeljad koja ne bijaše za borbu, molili su s plačem i suzama pred Marijinom slikom za pomoć. Branitelji su očekivali novi napad ali je neprijatelj “noću od 14. na 15, kada je svitao dan naše Zaštitnice na nebo uznesene, u najvećoj tišini digao topove i uz pratnju cijeloga tabora vratio se na sigurno u svoje prvobitno stanište u Livnu…”. izvijestio je pisac Dnevnika, opisa opsade Sinja.
ŽENA U VELIKOJ SVITLOSTI OTJERALA TURKE
Izjutra, na Blagdan Velike Gospe nijednog Turčina nije bilo pod Sinjem, već su i posljednje Turske čete prešle preko Cetine. Pod Gradom se našlo 10.000 mrtvih i mnoštvo ratnog materijala. Od naših padoše 3 časnika, 35. vojnika i vojni kapelan fra Stjepan Batarelo. Ranjenih je bilo 52. Suvremenici događanja uvjereni su da je pobjeda postignuta po zagovoru Majke Božje. Suvremeni povjesničar fra Petar Filipović piše: “Da je dakle ovo bilo njezino dobiće, sumnje ne ima; pak i Turci isti posli govorili su da su gledali svaku noć u vrime obsidnuća odit po zidu Grada jednu ženu u velikoj svitlosti”. Te su se Gospođe strašili i zato su pobjegli. Premda se mogu donijeti i neki naravni razlozi povlačenja turske vojske, ipak su svi branitelji bili duboko uvjereni da je to bilo djelo “naše zaštitnice”, “Majke od Milosti” pred čijom su se Slikom molili.
Generalni providur u svome izvještaju od 16. kolovoza priznaje čudesnu činjenicu: “Bog je počeo dokazivati svoju svetu zaštitu ovoj provinciji oslobodivši prošle noći, na dan Uznesenja Djevice veoma važnu tvrđavu Sinj, izmučenu krvavom opsadom goleme turske vojske”.
A splitski je nadbiskup Cupilli 16. kolovoza održao misu zahvalnicu zbog pobjede i “održao vrlo lijep govor u zahvalu bl. Djevici što je jučer (15. kolovoza) prisilila Turke da napuste opsadu sinjske tvrđave, poslije 16-dnevnog uzaludnog opsjedanja” (o. I. Cetinić). O sinjskoj pobjedi uz pomoć “Majke od milosti” izvijestili su i suvremenici fra N. Lašvanin, kroničar Sutješkog samostana, M. Tamburina, general isusovačke družbe i fra Gašpar Vinjalić, povjesničar. Časnici i vojnici neposredni su svjedoci toga događaja i milosti.
U znak zahvalnosti Gospi skupili su 80 zlatnih cekina i dali u Veneciji izraditi zlatnu krunu s križem da se baš ta Slika “Majke od milosti” njome okruni. Možemo slobodno ustvrditi: Na dan pobjede Gospe od Milosti – rođena je Gospa Sinjska. Od tog dana ime “Gospe Sinjske” pročulo u Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, pa i šire, u Rimu i Veneciji Od tada u Sinj počeše pristizati mnogi hodočasnici. Za Njezin blagdan već se u ono doba skupljalo i do 10.000 vjernika. Tako je nastalo marijansko Sinjsko svetište. dio teksta preuzet sa:.gospa-sinjska.hr
FOTOGRAFIJE GOSPINA PUTA
Na koljenima pred tvojim oltarom Gospe Sinjska,mnogima su presušile suze, mnogi izliječiše i dušu i tijelo i povratiše nadu. Primi molbe svoje djece iz Cetinske krajine, iz Rame, Livna, Duvna i čitave BiH, iz Dalmacije i Hrvatske.
O hvala ti, Čudotvorna Gospe Sinjska! Kraljica si Sinja i Cetine ravne, Majka hrvatskoga puka od prošlosti davne. Ti si naša Pomoć, ti si naša Dika. Neka ti je, Gospe, hvala prevelika.
