Dana 24. lipnja u Župi Podhum na Buškom Blatu kod Livna svečano je proslavljeno Rođenje svetog Ivana Krstitelja. Svetkovini je prethodila trodnevna duhovna obnova koju je predvodio prof. dr. don Ivan Bodrožić s KBF-a u Splitu. S propovjednikom razgovarali smo o njegovom boravku, situaciju koju svi proživljavamo i osvrtu na pastoralni život Župe.
Kako se osjećate u župi Podhum? Proslava sv. Ive i narod. Jeste li osjetili povezanost naroda i sveca zaštitnika?
U župi sv. Ive ovdje u Podhumu proveo sam tri dana priprave za proslavu sv. Ive i slavlje na sam blagdan. Moram reći da mi je ovdje bilo prelijepo, a više je razloga tome. Ponajprije prijateljsko okruženje i dugogodišnje bratsko zajedništvo s fra Juricom temeljna su pretpostavka lijepog i ugodnog boravka u podhumskoj župi. Potom i srdačnost ljudi koje susrećem i koji žele sve učiniti da blagdan sv. Ive prođe u najboljem redu, te da sve funkcionira, drugi je važan čimbenik.
U svom pozdravnom govoru župnik fra Jurica je naglasio da je ovo kraj gdje se ne razdvajaju livanjski i duvanjski kraj, već gdje se susreću, što se doista osjeti. A ja bih k tome još dodao da je ovdje područje gdje se i moj imotski kraj susreće s ova dva dična kraja. Prema tome ova župa je postala mjesto susreta koji obogaćuje dušu i utiskuje pečat novog lijepog duhovnog iskustva. Velika je istina da sveci zbližavaju ljude, te se ovdje nitko ne pita iz kojega si kraja da bi se od drugoga dijelio, već ako i pitamo tko je odakle, to je zato da bismo bili ponosni što smo ovdje zajedno iz svih okolnih mjesta kako bismo slavili svoga Zaštitnika. Upravo zato što je sveti Ivo kao magnet koji spaja nebo i zemlju, može onda biti i magnet koji spaja ljude međusobno. Zato pobožnost prema njemu uvećava međusobno zajedništvo vjernoga puka, što potom kao dobar plod daje i čvršće zajedništvo s Gospodinom.
Koje poruke želite prenijeti puku u ovom dobu pandemije? Je li nas ovo kao ljude više približilo i uputilo nas da postanemo svjesni pravih životnih vrijednosti?
Teško je na ovo pitanje odgovoriti generalno, jer odgovor može biti samo individualan. No ipak vjerujem da nas je svih, usprkos mjera i preporuka distanciranja, zbližavala ista situacija, pa onda i neizvjesnost što će biti i kako će se razvijati. Isto tako ovo je bila prigoda da obitelji budu malo više skupa i da dožive blizinu i zajedništvo koje užurbana svakodnevnica ne dopušta. Jednako tako nas je zbližio poziv na odgovornost jednih za druge, jer smo trebali paziti da se ne zarazimo ne samo radi sebe, već i radi drugih. Tako da je sve to bila prigoda da promišljamo temeljne životne, ljudske vrijednosti, te da se vježbamo u odgovornosti, a time i u nekoj vrsti zajedništva koje je više bilo zajedništvo duha nego kontakta.
S druge pak strane uvjeren sam da pandemija ne može dovesti do pomak u duhovnom i ćudorednom rastu pojedinca, već to može samo Bog i osobno zajedništvo s njime. Zato se mi vjernici trudimo postaviti se prema svemu s vjerom, na poseban način slijedeći u primjere vjere. Tako je i sv. Ivo bio takav primjer kojega je Bog podigao svome narodu u jednoj kriznoj situaciji, te je on pozivao svoj narod na obraćenje od mlakosti i bezboštva. Mogli bismo reći da je on bio duhovni epidemiolog koji je pozivao ljude da otkriju istinsko zajedništvo ne samo kao društvenu kategoriju, već kao duhovnu. Pravo zajedništvo izvire iz Boga, te koliko su ljudi bliži Bogu, bliži su i međusobno. Zbog toga je pozivao na radikalno distanciranje od grijeha, u protivnom postajemo brzi prenositelji zaraze grijeha, umjesto da suzbijamo njegovu epidemiju. To je smatrao i istinskom odgovornošću za druge, jer samo tko se čistio grijeha, mogao je kreposnim svjedočanstvom na druge prenositi primjer dobrote i ljubavi, istine i pravde, strpljivosti i odricanja. Držim stoga da u ovo vrijeme pandemije poruka treba biti i ćudoredna pouka, jer nas ćudoredna odgovornost pod vidom vječnosti,kako nam je svjedočio i sveti Ivo, čini odgovornijima nego da se trudimo biti samo društveno odgovorni.
Neku misao o tebi i tvom pastoralnom radu, kako on kao profesor i mladomisnički propovjednik vidi tvoj rad s župljanima, ima li mladih, starijih, pjevača, jesu li ti aktivni…
Što se tiče fra Jurice i njegova pastoralnoga rada, mogu reći samo riječi pohvale. Možda će netko reći da sam pristran jer se dugo poznamo i imamo jedan za drugoga istinsko prijateljsko poštivanje, ali nije samo to razlog za moj stav. Kao profesor na KBF-u imam prigode dosta putovati i upoznati mnoga mjesta i župe, propovijedati i držati duhovne obnove i duhovne vježbe, te stoga mogu reći da sam upoznao pastoralnu stvarnost u našem narodu, kako one pozitivne tako i one negativne strane. Još i prije nego je fra Jurica postao župnikom, dok je bio župni vikar u više župa, rado smo se susretali, družili se i razgovarali o za nas važnim temama. Naravno da su u naše susrete bila uključena i još neka njegova subraća. Nismo se susretali da bismo pričali uprazno, ili pak tračali i ogovarali, već smo redovito razgovarali o Evanđelju i o njegovu tumačenju, o propovijedanju bilo da je riječ o sadržaju ili pak o načinu nastupa. Mene je to jako veselilo, jer to odaje ozbiljnu i gorljivu dušu koja traži načina rasti i sazrijevati kako bi mogao biti što bolji Gospodinov poslanik.
To se zrcali u njegovu sadašnjem pastoralnom radu koji je protkan osobnom duhovnošću. Kao svećenik nije izoliran ni samac koji bi sve sam radio, već u svemu računa s pomoću svojih župljana, od malih do velikih, od djece do staraca. Zato je i ove dane bilo puno i dvorište i župna kuća radnika od kojih je svatko imao svoje zaduženje. Jedni su uređivali vrt, drugi dvorište, treći crkvu, četvrti vodili brigu o kuhinji i blagovaonici. Jednom riječju, sve je vrvilo od vrijednih ruku koje je trebalo koordinirati, što je fra Jurica umješno činio, jer je on bio idejni pokretač svega što se ostvarilo proteklih dana i tjedana.
No njegov pastoralni rad ne staje na tome, već skrbi da liturgijsko slavlje bude zaista vrhunac života u župi. Organizirao je pjevače i svirače, zbor i ministrante, prakarature i druge pastoralne suradnike koji su bili tako ponosni da daju svoj obol proslavi. U župi se slavila trodnevnica, te je bilo prigode i za ispovijed, molitvu krunice, klanjanje i svetu misu. Program je bio bogat, a vjernici su sudjelovali u velikom broju kako bi se duhovno okrijepili nakon razdoblja korone kada nisu mogli dolaziti na liturgijska slavlja. Ne smije se niti propustiti istaknuti kako fra Jurica skrbi oko tradicija našega naroda, pa potiče svoje župljane da dođu u narodnim nošnjama, što su s ponosom učinili u uočnici kad je bila i procesija s kipom sv. Ive i kada se u crkvenom dvorištu palio tradicionalni svitnjak. Sve skupa meni je bio doživljaj, a i prava duhovna okrjepa u župi Podhum, koja me je potom motivirala da i sam iz duše navijestim radosnu vijest, da s radošću i užitkom uputim poruku Božjega spasenja ovom vjerničkom puku koji rado sluša svoje svećenike i usprkos svega postojano svjedoči svoju vjeru.
Kroz trodnevnu duhovnu obnovu narod božji pripravljao se za svetkovinu molitvom krunice, pjesmom i litanijama svetom Ivi, euharistijskom adoracijom. Na uočnicu župljani su u svečanoj procesiji ponijeli zavjetni kip svog sveca zaštitnika i kod Kalvarije nakon blagoslova i posvetne molitve upalili svitnjak svetom Ivi.
Na svetkovinu slavljene su mise za domaćice, bolesne i djecu s obiteljima kao i za sve hodočasnike i puk župe. Na pučkoj misi uz predvoditelja don Ivana, koncelebrirali su i don Ivan Bebek, župnik iz Prisoja, fra Miljenko Petričević, župnik iz Bile kod Livna, fra Jurica Periša, domaćin, te fra Anđelko Barun, fra Tvrtko Vrdoljak i fra Marijan Karaula, franjevci iz samostana na Gorici kod Livna. Liturgijsko pjevanje je animirao veliki župni crkveni zbor predvođen Mirkom Puđom, orguljašem, te Lucijom Omazić na klaviru i Markom Omazićem na gitari.
Večernju svetu misu predvodio je don Ivo Martinović. Župnik iz Lištana i Odžak – Čaića, uz koncelebraciju fra Jurice. Velik broj mladih i djece te ostalih hodočasnika bila je kruna ove duhovne i molitvene priprave i proslave sveca zaštitnika, svetog Ive u Livanjskom Jordanu na Buškom Blatu.
Zahvalni Bogu i svetom Ivi na lijepom vremenu, molimo ga da budemo poput njega : Glas koji viče u pustinji ovog svijeta. Neka naše kršćanstvo bude živo i vidljivo u sredinama u kojima živimo.
Foto: Ivan Krželj
