Kako i od koga je Ilija Velić (1790-1880) iz Podhuma naučio čitati i pisati, teško da ćemo ikad točno saznati. Točan datum njegova rođenja i ne znamo. Pouzdano znamo samo da je savladan starošću umro 15.02.1880. godine u devedesetoj godini i da je pokopan na groblju Selimovac: „ . . . in opinate obiit Elias Velić praevalante senectute sine sacramentis de caetero probae vitae vir anno aet. sua 90: sep. in coem. de Selimovac dicto“.1 Nešto prije njega, 1869. godine., u 75. godini umrla mu je žena Kata.2
Na groblju u Vržeralama njegovom rukom urezana slova nalazimo već 1816. godine na velikom križu njegova brata Mate (80x30x14 cm). 3 Bez uobičajenog stereotipa, koji se ustalio na spomenicima, Ilija je ljudski jednostavno i toplo zapisao: „1816 Mate Vodopia u ovom grobu“, a malo niže: „I ovo piso Ilija Veliça brat pokojnog Mate po materi“ (sl. 49). Sve napisano sastavljeno, granice među riječima nema. Na istočnoj strani spomenika isklesan je reljefni križ u krugu, a ispod njega šestokraka reljefna rozeta.
Na drugom križu u Vržeralama koji je oštećen na mjestu gdje je pisalo ime i godina čitamo: „U ime Isusovo poçinu ( . . . ) pokienog Ivana Buliç na 1 (. . .) boj i viçni pokoi dao i ovo piso Ilija Veliçia“ (75x52x12 cm). Utvrdili smo da je Ilija pisao tekst na još tri spomenika u Vržeralama, mada se na njima nije potpisao: „U ime Isusovo poçiu tilo kokojenog ( . . . ) et ( . . . ) u (.)ça na 1850 kerix metenu otac i nego pora velike xele“ – ostali dio teksta je zatrpan u zemlji (?x54x11 cm); „U ime Isusovo poçiu tilo Mate Derineka (Drinjka – primjedba S.M.) na 1851 pa opçinu tilo matere negove na 1863“ (55x52x8 cm); „U ime Isusovo (. . .) ojene (sigurno pokojne – S.M.) Ane (. . .) evloa“ (74x47x14 cm) – mnogo oštećen.
Na vrlo starom groblju Selimovac nismo našli traga grobu Ilije Velića, ali smo vidjeli da je on i ovdje na nekim spomenicima ostavio svoje zapise. Na jednom sasvim jednostavno urezuje: „Ivo Čeko 1810“. Na drugom zbog prevelikog oštećenja ne može se pročitati čiji je, ali je sačuvana godina 1866, a treći je toliko oštećen da se mogu čitati samo dijelovi nekoliko riječi. I na groblju Bandevrlj u Podhumu na jednom križu prepoznajemo sad već starca Iliju Velića: „ U ime Isusovo periminu s ovoga sevita A(nt)ete (vjerovatno Ante – S.M.) sini Pere Mijaljeviça na 1860 i u(ç)ini kerix i otac i nego „ (sl. 50).
U Zagoričanima na malom tankom križu čitamo Ilijin zapis: „Ovode opoçiva tilo p: Ive Veli(c)ha G.G. 1857. Ovode opoçiva tilo p: Ange koja priminu m: lis: n: 19 G. 1869“. Ova Iva Velić kći je Jakova Velića iz Vržerala, a bila je udata u Zagoričane za Nikolu Ivkovića, sina don Jozina brata Ivana.4 Malo kasnije u Zagoričanima već imamo i Velića, sigurno doseljenika iz Vržerala.5 Za Tomom Velića u Vržerale bila je udata Ivana Ivković (vjerovatno don Jozina sestra).6 Kontakti don Jozini s Velićima su vrlo tijesni i prisni. Mislimo da je naš epigrafičar Ilija Velić mogao biti neke vrste pomagača svećeniku don Jozi Ivkoviću , kad bi u taj dio župe dolazio, pa je od don Joze kao dvostrukog prijatelja i svećenika mogao naučiti pisati.7 Razina njegove pismenosti, kako vidimo, simpatično je skromna. On u tim prilikama niti je što više mogao, niti ve više tražio.Kao da u tom ozbiljnom činu urezivanja teksta na spomenik vidimo odrasla čovjeka koji nagnut nad kamenom, kao nekadašnji osnovci prvaci, slovka i izgovara suglasnike sa prizvukom glasa e, i ne samo da ih u čitanju izgovara nego ih i zapisuje. Simpatična nespretnost.To je jedan od najstarijih poznatih nam samoukih livanjskih seljaka.
Iz knjige Stipe Manđerala
1MUV, I 63 1880.
2MUV, I 140 1869; Kad se 1831. Godine u Podhumu Iliji Veliću rodio sin Stjepan, don Jozo Ivković je upisao da je stjepanova majka Kata Darlić (valjda Drljić-S.M.) iz Duvna (LBCS, II 439 1831).
3Mato je umro od kuge kad mi je bilo 19 godina (LMCS, I 478 1816).
4LMMCS, I 5 1824, S njim je imala sinove Iliju (1830), Juru (1832) i kći Katu (1837).
5U Zagoričanima je 1837. godine rođ. Ivan, sin Nikole Velića i Tomice Mihaljević (LBCS II 681 1837).
6U Vržeralima se žene iste 1820. godine dvojica braće, Mijo i Josip Velić, sinovi Tome Velića i Ivane Ivković iz Dobrog. Čin vjenčanja obavio je don Jozo Ivković.
7Da je don Jozo ovdje u to vrijeme obavljao svećeničke dužnosti, možemo vidjeti iz upisa u matici umrlih povodom neobične smrti spomenutog Tome Velića, koga su ubili razbojnici, zvani šipići („scipichi“), kad su ga presreli na povratku iz Dalmacije (prezime Šipić u tadašnjim pograničnim krajevima nije bilo rijetko): „Varxerale 27. Ibris 1806. obiit Thomas Velich an: confessus et assistitus a R. D. Josepho Ivcovich qui erat vir catholicus vereq: christianus eundo retrograde ex finiis Dalmatae inciditinter latrones, qui eum spoliaverunt (Isti l atrones vocantur Scipichi). Socii sup. dicti primo abierunt deinde animadvetentes inter illos eum non esseregressi sunt guerentes eum invenerunt inter latrones deinde cum sclopetis multis inter illos exparssis nemine praeter illus ferientes qui postea domi curatus 7. dies postea autem mortem opetiit die sup. dicta. Vid. 27. 8bris.“ (LMCS, I 3 1806).
U Potkraju uz lokalitet Gnjilovača staro je groblje u narodu poznato kao Šipića groblje (za njega je vezana legenda da je „kužno“).
Jedan Ilija Velić (sin Jakova Velića i Anđe Vodopija) umro je u 80. godini 18.2.1890. (i ovaj Jakov i otac našeg epigrafičara Ilije bili su oženjeni od Vodopija).
Text poslala Danica Velić
