Jakov Pavlović: U 6. RAZREDU OŠ DAO SAM DA MI “ISICAJU” KRIŽ

Podjelite ovo s prijateljima
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Sicanje je oblik tradicionalnoga tetoviranja, a imao je najveću važnost za vrijeme turske okupacije Bosne i Hercegovine između 1463. i 1878. godine. Katoličko stanovništvo je u tom periodu često bilo izloženo turskim napadima, pljačkanjima, silovanjima i otmicama mladih djevojaka i žena. Da zaštite svoju djecu i žene od Turaka, tetovirali su im posebice ruke i prste, ali i prsa te ponekad čela.

Radi se o tehnici “sicanja” (narodno ime za tetoviranje) kojom su starije žene mlađima tetovirale znakove križa, u raznim oblicima. Tetovirala su se djeca (većinom djevojčice) od 6 do 16 godina pomoću prirodnih materijala poput majčina mlijeka, meda, ugljena i pljuvačke i to na blagdan svetog Josipa, Blagovijest, Veliki Petak i u Korizmeno vrijeme. Na području Uskoplja, Kupresa, Kraljeve Sutjeske ili Rame još uvijek možemo susresti žene koje su tetovirane tradicionalnom tehnikom.

Ovaj je običaj najviše bio raširen među Hrvatima u Bosni, te na području Dalmacije. Danas su u modi neke druge tetovaže, na nekim drugim dijelovima tijela. Križ, simbol kršćanstva, sve je manje vidljiv i na zidovima, a sve ga manje ima na novim tetovažama kod mladih osoba.

Jakov Pavlović (Pajo) r. 1968.  iz Miša je jedan od rijetkih ljudi na ovim prostorima koji imaju isican križ na ruci. Donosimo zanimljivu priču Teje Turalije:

Jakov je jedan od rijetkih muškaraca koji na sebi nosi istetoviran križ koji su njegovi preci sicali od davnina. Jakova je tetovirao rođak Draško kada je imao oko 11 godina. Iako su komunističke vlasti bile protiv vjere i zabranjivale običaj sicanja, Jakov je u inat njima na sebe stavio neizbrisivi znak vjere na vidljivo mjesto, iako je znao da zboga toga može primiti udarce i biti kažnjen kao njegov prijatelj.

„Oko 1978. godine u 6. razredu Osnovne škole „Đuro Pucar“ u Podhumu, kada smo bili na satu hrvatsko- srpskog jezika moj kolega je na svojoj ruci kemijskom olovkom nacrtao dvije crte u vidu križa. Nastavnik tog predmeta je to uočio, ustao ga i dao mu jedan dobar šamar, te rekao da ide u wc i obriše to s ruke. Iako ja nisam vidio što je napisao, po završetku sata pitao sam kolegu : „Zašto te je ošamario?“. On mi je odgovorio da je nacrtao križ kemijskom na ruci. Po završetku nastave, kad sam stigao kući, vidio sam rođaka Draška (Jakova) Klišanina i u razgovoru snjim tražio da mi isto napravi križ. Draško je tada imao oko 14 godina i imao je križ na ruci, koji je sam sebi istetovirao. On mi je to odmah odradio na desnoj ruci. Uzeo je iglicu i tintu. Na toj iglici je navio malo konca i stavio u tintu pa me ubado u prst nekih pola sata. Prst se crvenio oko 4-5 dana a zatim je spala krasta i to je ostalo ovako.“

Običaj sicanja bio je raširen među Hrvatima katolicima u BiH i nekim djelovima Hrvatske u Zagori, gdje su izbjegli pred Turcima. Iako su se ranije sicala i muška djeca, sicanje djevojčica je bilo raširenije, tako da je Jakov jedan od rijetkih koji danas nose križ na ovim prostorima: „To mi je predstavljalo da sam katolik i ništa drugo. Ja sam tio stavit nešto što se ne može skinut. I moja i Draškova baba Mila Pavlović je imala križ kao i većina starijih žena u našem kraju. To je ostalo od vremena Turske da bi se mogli prepoznat.“

Iako ta tradicija potječe još od Ilira, običaj sicanja je bio najizraženiji za vrijeme Turske okupacije Bosne i Hercegovine. Sicanje križa je bila jedna vrsta obrane od Turskih nedaća: “Tuci su pravili belaja, ubijali su i fratre pa ih je narod zato zvao „ujaci“ kako Turci ne bi prepoznali tko je fratar.“, veli Jakov.

 Najčešći oblici tetoviranja

Više o sicanju BH Hrvata 

Izvor: tetoviranicovjek.bloger.index.hr/

Podjelite ovo s prijateljima
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Comments are closed.