Od 12.7 1815 do 27.2 1816. godine, znači za nešto više od pola godine iz Kliške kuće umrla je 31 osoba. Ovo su njihova imena i godine starosti: (Anica 34, Pilip 20, Ružica 60, Nikola 20, Jela 6, Ružica 18, Martin 65, Ivan 35, Ilija 40, Anica 40, Jakovica 30, Lucija 12, Mijo 7, Marko 2, Lucija 5, Jandre 3, Ivanica 10, Manda 70, Pavo 55, Ivan 23, Pavo 15, Ivanica 45, Toma 60, Ante 15, Marta 21, Manda 55, Mate 14, Jozo 12, Marko 18, Matija 38, Petronila 6 mjeseci.
Kuga ta nemila pošast najprije je počela sijati smrt među tupom stokom: šuga i guba potpuno su napadale na konje, goveda, ovce i koze tako da su im se dlake otkidale s leđa i padale na zemlju. Mršavjeli su i slabjeli te poslije malo dana ugibali. Zatim je počela bjesniti među bijednim ljudima uništavati im snagu. Kad bi se čovjeku na kojemu dijelu tijela pojavio kakav znak žlijezde ili čira, spopala bi ga vrućica s groznicom. Takav više nije gajio nikakvu nadu da će na ovom svijetu dulje živjeti, već je smjesta najprije pobožno i skrušena srca ispovijedao svećeniku svoje grijehe, preporučivao dušu Bogu i stvarao oporuku. Trećeg ili četvrtog dana on bi odjednom izdahnuo. Ostali ljudi koji bi bili još zdravi, vidjevši u kratkom vremenu tako strašan pomor i smrt mnogih ljudi i ne poznajući tu pošast, od silnog straha bili su kao bez duše i pameti jer su se bojali slične nesreće i mislili da je došao kraj svijeta.
Kako su im tužno prolazili dani dok su gledali kako njihove jadne žene čupaju sebi kose i razdiru prsi i obraze! Kako li se silno jaukanje i jadikovanje ljudi dizalo do neba! S različitih su strana trčali, i svatko je oplakivao svoje mrtve rođake i najbliže. Svi su odjeveni u tamna odijela i od tuge upirali pogled u zemlju. Jadnici nisu znali što da radije odaberu: da li da pokapaju lešine ili da pobjegnu daleko da se sami ne bi zarazili smrtonosnom bolešću. Neki su dizali ruke prema nebu, molili Boga i zahvaljivali mu, a neki su bježali što dalje, lutali po udaljenim krajevima napustivši leševe svojih rođaka koji su u velikom broju ležali nepokopani po kućama a nije bilo nikoga da ih pokopa, jer u mnogim kućama nije ostala ni jedna muška glava. Nemila pošast zajedno je ubijala muško i žensko, staro i mlado i nije štedjela ni jednu dob. U takvoj grozoti fratri su obilazili bolesne noseći im makar utjehu. Najvažnije ipak bilo je, pokušati doći na vrijeme u bolesnikovu kuću, donijeti mu sakrament bolesničkog pomazanja, pričestiti ga ili barem izmoliti molitvu za umiruće … Bio je to jedini način pomoći u tim teškim trenutcima. A stvarno, samo je Bog i mogao pomoći, kako su to na nekoliko mjesta u maticama zavapili brižni fratri, opisujući te strašne trenutke u svojim ljetopisima. ….“Još kuga nije prestala nositi. Daj Bože da ovaj bič od nas odstupi i ukaži svoje milosrđe svrhu nas, Bože naš!!
Iz miša od kuge je umrlo 70 osoba, a iz cijele župe Vidoši (Miši su tada pripadali župi Vidoši) od kuge je umrlo 1592 osobe. U župi Ljubunčić kuga je odnijela 1057 ljudskih života (to je samo broj onih što je upisan u matice umrlih od kuge) sve zajedno 2649 osoba, a bilo ih je sigurno i više.
Kuga je teška zarazna bolest ljudi i životinja (zoonoza); na čovjeka je prenose glodavci (štakori, miševi…) ili njihovi paraziti. Javlja se u dva oblika:
BUBONSKA kuga: prenosi se ubodom štakorske buhe; bolest počinje naglo s visokom temperaturom (40“C), povraćanjem, jakom glavoboljom i bolovima po cijelom tijelu; vidljiva je teška upala limfnih čvorova osobito na butini i u pazuhu koji su jako nateknuti, tvrdi i bolni. Koža oko čvorova vrlo je zategnuta i zacrvenjena te konačno progredira prema teškoj sepsi ili gnojenju.
PLUĆNA kuga: prenosi se direktno na čovjeka kapljicama pljuvačke zaraženog čovjeka. Očituje se osjećajem gušenja sa smrtnim strahom (delirij) i obilnim iskašljavanjem sluzi koja je prepuna bacila. Ne liječena uvijek je završavala fatalno, a od mjera zaštite provodila se jedino izolacija. Danas rijetka bolest i uspješno se liječi specijaliziranim antibioticima.
