KAKO SE NEKAD PIROVALO U NAŠEM KRAJU

Share Button

Sklapanje braka jedan je od veoma važnijih događaja u ljudskom životu, Na taj svečani i sveti čin djevojka i mladić pristaju dragovoljno iz velike ljubavi, pohlepe za kapitalom, prisilom roditelja, što prije nije bio rijedak slučaj u livanjskom kraju.

Bilo kako bilo, sklapanje braka u ovom kraju proslavljao se na jednostavan način.  Kad bi roditelji odučili da je vrijeme za sinovu ženidbu, tražili su nevistu (nevjestu) koja je odgovarala njihovoj kući i njihovim prohtjevima. Ako je momak imao djevojku s kojim se od ranije zabavljao, a njegovi je ukućani “begenisali” (simpatizirali), svadbu nije bilo teško započeti, u protivnom išlo je mnogo teže. Nakon usuglašavanja stavova s djevojačke i momačke strane, započinjali su dogovori za svadbu.

PROŠNJA

Unaprijed dogovorenog dana, u sam suton mladićevi roditelji  dolazili su kod djevojačkih roditelja kako bi isprosili snahu. S njima je dolazio i sin ženjenik te netko od najuže rodbine. Te večeri ženjenikovi bi roditelji prvi put prosili mladu i dogovarali bi se s mladinim ocem oko svadbe.

PRSTENOVANJE

Točno određenog dana mladenci su s mladićevim roditeljima odlazili, često i pješice u najbliži grad Livno i tamo birali i kupovali prstenje. Kupljeno prstenje mladenci nisu smjeli nositi na prstima sve dok ne bi otišli na prsten i prstenovali se. Prstenovanje je obavljao svećenik. Uz zajedničku molitvu svećenik je posvećivao i prstene i mladence. Nakon ovog obreda mladenci su proglašavani zaručnicima.  U ranija vremena mnogi mladi parovi obavili su “prstenovanje” koristeći se pozajmljenim prstenjem, koje se nakon svadbenog ceremonijala vraćalo vlasniku.

RAKIJAŠI

Rakijaše je vodio mladoženjin otac novom prijatelju (djevojčinom ocu). Ovime se htjelo potvrditi pravovaljano prstenovanje i prošnja, a i djevojčin pristanak. Rakijaše je sačinjavala  grupa od desetak do dvadesetak punoljetnih muškaraca.  Dolazeći u djevojačku kuću, rakijaši nisu čekali da ih domaćini počaste. Oni su u rukama donosili svoje boce pića i stavljali ga na “cursku siniju”.  Gostoljubivi domaćini micali su te boce ustranu, iznosili svoje piće i nazdravljali rakijašima. Dižući drugu zdravicu domaćin je bio dužan upitati djevojku  udadbenicu pokazujući na doneseno piće: Smijemo li ono piti? To je pitanje postavljeno kako bi rakijaši bili sigurni da se djevojka nije predomislila. Nije bio rijedak slučaj da se isprošena djevojka predomislila pogotovo ako je u međuvremenu naletio bolji prosac od prethodnog, još ako je iz bogatije kuće, a djevojka silom natjerana za prvoga, nije joj ni padalo na pamet da se predomišlja. Takva pojava se mirno prihvaćala u ovome kraju, a komentirala se ovako: “Eto, i Jela slaga Marku” (ovisno o imenu momka i djevojke). Ako je djevojka rekla da se i gostinjska rakija može piti, silo se nastavljalo uz večeru, piće i veselje sve do zore. Za večeru je domaćica pripremala mrsan, dobro kuhan kiseli kupus sa suhim mesom, pitu i uštipke, te pršuta i trvenog sira ako se našlo u kući. Nakon slavlja nekako pred zoru, rakijaši su se spremali kući. Djevojka je jednog po jednog ispraćala i darivala terlucima, šlapama ili bičvama (muškim čarapama). U novije vrijeme među darovima se našla i muška košulja. Za uzvrat rakijaši su svaki ponaosob, djevojku darivali manjom svotom novca.

NAVIŠĆIVANJA

Onda pa i danas vjenčanje mladenaca u crkvi bilo je neizbježno. Vjenčanje pred matičarom u ovom kraju je bila usputna stvar do koje se nije puno držalo. Za vrijeme takvog vjenčanja nije bilo nikakvog slavlja, a uz usputne svjedoke obavljalo se nekoliko dana prije vjenčanja u crkvi. Da bi se obavio obred vjenčanja, prethodno su morala isteći tri navišćenja.  Znači, svećenik bi u crkvi čitao imena i prezimena zaručnika koji su se odlučili sklopiti brak. Navišćenje je teklo ovako: U ime Božje, ženi se Luka Puđa iz Miša zakoniti sin (ili nezakoniti, ako je bio iz izvanbračne zajednice) Stipe i Mare, rođene Kuliš iz Golinjeva i uzima Anu Klišanin zakonitu kći Ante i Jele rođene Ćurić iz Podhuma. Mladić i djevojka navićuju se prvi put.  Druge nedjelje slijedilo je drugo, treće nedjelje treće navičenje, a četvrta nedjelja je ostala za vjenčanje odnosno pir. Svi nazočni u crkvi pomno su pratili ovakve oglase, poglavito žene, i niti jedno navišćenje nije prošlo bez komentara. Svrha navišćenja bila je upoznavanje javnosti s odlukom dvoje mladih, a zadatak puka (naroda) da, ako zna nešto što se protivilo toj odluci, dojavi svećeniku a on bi po Božjem zakonu, da to vjenčanje spriječi, dok ne bude kasno. Za vrijeme navišćivanja djevojku bi u crkvu pratio diver (mladoženjin brat).

DOLAZAK SEJSENA (DOTE)

Za četiri tjedna, koliko su trajale zaruke, djevojka i njeni roditelji, te bliža rodbina, spremali su sejsene (dotu). Početkom 19 stoljeća “sejseni ili dota” (ruho koje mlada odnosi u muževu kuću) su išli zajedno s mladom tj. istoga dana kada je bio pir. Sa svatovima koji su dolazili po mladu došao bi “komordžija” (osoba koja je bila zadužena da mladino ruho odveze mladoženjinoj kući)  s još jednim ne uzjahanim konjom. Na toga konja natovarili bi dvije “baule” (kovčeg, škrinja) u kojoj se nalazilo mladino ruho i sa svatovima odlazilo do mladoženjine kuće. U drugoj polovici 19. stoljeća to običaj se nešto izmijenio pa bi dva tri dana prije polaska svatova iz mladine kuće, otpremali su se sejseni mladoženjinoj kući. To su bila zaprežna kola natovarena djevojačkim ruhom. Na kolima osim kočijaša , dolazilo je nekoliko djevojaka pratilja. One su uz pomoć mladoženjinih ukućana imale zadatak pripremiti mladencima krevet, složiti nevjestino ruho i okititi sobu. U godinama prije II. svjetskog rata na sejsenima se mogla vidjeti ručno izrađena baula (vrsta kovčega), kovčeg  (jednostavni drveni sanduk), krevet, slamarica, jastuk, posteljina, nevjestina  skromna garderoba i darovi za svatove. Otvaranjem granica i dolaskom kapitala iz zapadnih zemalja, sejseni su dobili novi izgled i veću vrijednost. Djevojački miraz nisu više vozila zaprežna kola nego kamion pretovaren spavaćim namještajem te stvarima i robom kojom se mogla napuniti cijela kuća. Čim bi sejseni stigli pred mladoženjinu kuću, strčalo bi se pučanstvo cijeloga sela, pa i drugih obližnji sela, pogotovo žene, da vide što je dotrala mlada. To je ujedno i bila tema tjedna, priča seoskih žena. Usprkos tako krcatom kamionu, često su slijedili ovakvi komentari: slabo su je, brate, opremili.

PIR  (SVADBA)

Ako je djevojka i do kraja zaručenog roka ostala vjerna na onom  DA  uzrečicom na prošnji, slijedila je svadba (u narodu poznatiji termin: pir) Petkom uvečer okupljali bi se svi momkovi uzvanici njegovoj kući, a djevojčini u njenom domu. Te noći mladić je sa svojim prijateljima, rodbinom i susjedima slavio posljednje momačku noć uz jelo i piće koje su vrijedne domaćice pripremale za taj dan. Djevojka je tu večer sa svojim bližnjim rodicama i prijateljicama isprobavala vjenčanu nošnju u kojoj će se sutra dan pojaviti pred svijetom na vjenčanju i u kolu. Uz prekrasnu okićenu nošnju djevojka je na glavi imala kapu nakićenu dukatima prekrivenu berundžukom u koji je pričvršćena perla, lice bi joj bilo prekriveno duvakom. Dok je duvak (veo) bio na licu mlada nije ni s kim smjela govoriti. U narodu postoji još ova izreka: “Progovori snaha ispod duvaka”. Ova nevjestina šutnja imala je svoje simbolično značenje. Ako se taj dan nevista uspije suzdržati, suzdržavat će se cijeli brak, a to je u ovom kraju bilo veoma bitno. Govorljiva mlada nije najavljivala dobru, šutljivu i poslušnu nevistu, osim toga, padala je kao takva u oči cijelim svatovima, a to je pak, bila velika sramota za obitelj iz koje je potekla. Sve te svadbene dane mladićev otac je imao veoma odgovoran posao. Sva briga oko dočeka svatova išla je iz njegove glave, ako je on bio glava kuće. Međutim u nekim je obiteljima glavnu riječ imao mladoženjin djed, ako je bio živ, a svi dugi su radili prema njegovim naredbama i uputama. Glava kuće (otac ili djed), petkom uvečer, poslije večere okupljenim uzvanicima dijelio je određene uloge. Pri dodjeljivanju uloga pomagao bi i stari svat. Evo i drugih obilježja koja su nosili livanjski svatovi.

GLAVNI KUMOVI

Od pamtivijeka u ovom kraju udana sestra bila je bratu kuma, a njen muž glavni kum. Pored glavnih kumova mladoženja je mogao imati i po tri-četiri kuma i kume, ali oni su išli, kaže narod, da bude broj veći. Ako mladić nije imao udanu sestru, ulogu kuma preuzimao je ujak, a ulogu kume (enga) njegova žena. Znači, kumovi su uvijek, u ona vremena, morali biti oženjeni ljudi.

BARJEKTARI su bili bajraktari, uglavnom mlađi muškarci zaduženi za nošenje, kićenje i čuvanje barjaka.

ČAVO je za vrijeme svadbenih dana imao zanimljiv posao. Njega nije bilo teško prepoznat, jer je na šeširu nosio zataknuto pero iz pijetlova repa. Zadatak mu je bio da “pokrade” što više kokošiju i pijetlova iz nevjestine kuće. Naravno, na ovu se kraju nitko nije ljutio. Za tu svoju krađu čavo bi bio obilato nagrađen od mladoženjine kuće.

DIVERUŠE, (djeveruše) su mogle biti samo neudane djevojke iz mladoženjinog roda.

PRATIJOVCI su bili neoženjeni mladići iz mladinog roda i uz pratilje  činili su jedine svate s mladine strane.

Rekosmo da je petak navečer bilo vrijeme za dogovore. Subota je  bio dan s mnogo više procedura i obveza. S svitanjem subotnjeg jutra nastala bi zbrka oko odijevanja, dotjerivanja, spremanja djeverušinih torbica, kićenja konja i drugih “zavrzlama”. Nakon doručka svatovi bi krenuli po mladu. Dolazak svatova mlada je čekala spremna, zatvorena u svojoj sobi, a ključ od vrata bio je u straže ispred vrata. Stražar je netko od djevojčine rodbine spreman i sklon šalama i cjenkanju. Izlazak djevojke plaćao bi glavni kum ili djever.  Običaj ovakva cjenkanja nije bio u svakom selu livanjskog kraja.  Nakon plaćanja djevojka bi sjela na konja i sve do crkve jahala između dva brata ili bratića ako nije imala rođenu braću. Prije nego je posljednji put kao djevica prekoračila roditeljski prag i izišla iz rodne kuće, djevojka je bila dužna od roditelja zatražiti oprost i blagoslov.

KOLO

Očekujući dolazak svatova, radoznali mještani pa čak i oni iz drugih sela, rado su odvajali nekoliko sati i dolazili pred mladoženjinu kuću da svojom nazolnošću uveličaju slavlje i veselje. Tako okupljeni, najradije su gledali mladu a i druge svatove. Muškarci su voljeli gledati trku, a mlađarija jedni druge uz igru i ples uz svirku dipli i muzike (usne harmonike). Ovakav skup zvao se kolo.

TRKA

Najbrži momci iz cijeloga kraja natjecali su se tko će prvi stići do cilja. Koji je momak prvi stigao do cilja dobivao je vrijednu nagradu. Svaki momak trudio se baš da on odnese maramu (nagradu) i da se taj dan priča o njemu. Maramom je nazivan poklon koji je dobivao prvi momak, sudionik u traci. Cilj je bio obilježen hrvatskim barjakom, kopljem utisnut u zemlju. Današnji mladići svoju brzinu u ovakvim prigodama mogu dobrano unovčiti. Dovoljno je da izvojeju pobjedu pa da u džep stave do 50 pa do 200 Eura ili ovna ako domaćin ne želi trku plaćati novcem.

Nekad su se svati vozili zaprežnim kolima, konji kitili jabukama, kočijaši zategli uzde usplahirenim konjima, sviralo se uz mij i muziku, djevojke bi lice mazale crvenim krep-papirom te zajedno s kumama iz svojih torbakova bacale lješnjake, orahe i kocke šećera radoznaloj djeci, a danas  sve je to prošlost i malo se toga očuvalo među novim generacijama a tuđe  primilo kao svoje običaje.

BACANJE KIĆENE JABUKE

Kuma je imala zadatak da u stopu slijedi mladu nevjestu i po potrebi joj pomagala oko namještanja nošnje, smještaja i sl. Jedan od najvažnijih zadataka bio je bacanje kićene jabuke. Niti jedna kuma nije smjela krenuti po mladu, a da prethodno u svoj torbak nije pripremila barem tri kićene jabuke.

Odlazeći od crkve djevojka je po prvi put imala čast da javno uzjaši konja i stane uz konja svoga muža, da zajedno jedno uz drugo jašu do mladoženjine kuće. Kad su došli pred novi dom kuma je bila ta koja je od brata preuzimala nevjestu i s njom obavljala dio ceremonija iz ovdašnjih narodnih običaja.

Primajući prvu kićenu jabuku od kume djevojka je bila dužna kumi zahvaliti, potom se s jabukom u ruci prekriži, poljubi jabuku, a onda je s konja prebaci preko muževe kuće, tako tri puta.

Poslije jabuke djevojku je pred vratima dočekala svekrva s drugim ženama iz roda. Sve redom mlada je morala poljubiti, a kuma je objašnjavala ko su one. Prije nego bi prekoračila prag mlada je ljubila oba dovratnika na ulaznim vratima, a onda je rukom križala zid iznad  vrata znakom križa. Zatim ju je svekrva križala blagoslovljenom soli koju bi mlada stavila na jezik i prekrižila se. Nakon ovoga nevjesta je s Božjim blagoslovom, mogla preskočiti prag svoga dragog a od ovog trenutka i svoj i bez straha ući u kuću. Po izlasku iz kuće mlada se hvatala u kolo da malo zaigra. Dolaskom noći kolo se razilazilo, a svati povlačili u kuću na večeru. Na večeri mladoženja i njegov otac imali su i posebne goste koji nisu pripadali svatovima. Takvi uzvanici zvali su se BILAĆI. Bilaći su bili muškarci iz susjedstva i svi domaćinovi bolji prijatelji koji nisu bili na popisu za svata. Ovakvi gosti smješteni su u posebnu prostoriju, ali i njihova večera bila je ista kao i u svatovskoj blagovaonici. Bilaći su ovu večeru zaimali i vraćali, jer je bio običaj da se međusobno zovu kada žene i udaju.

MLADA POKAŽI SE

Nedjeljom ujutro, još prije zore, mada nevjesta morala je biti na nogama. Ne ustati se rano bila je za nevjestu velika sramota. Njeno ustajanje pratila je svekrva, pa ako su mladenci kojim slučajem prispali ona je bila tu da ih kradom probudi tiho kucajući na vrata, kako nitko od ukućana  ne bi primijetio. Od tog jutra mlada žena je svekrvu zvala majka, a svekrva nju nevista ili neva (neva je bila žena od drugoga sina). Sve su livanjske mlade to jutro odlazile u štalu da pomuzu kravu i nahrane blago. Mlada bi morala to jutro pribaviti vodu i bila je dužna da s ručnikom i bokalom u ruci pred vratima sačekati svakog svata i politi mu vodu da se umije. Nakon doručka svi bi svatovi odlazili u crkvu na sv. Misu a potom se vraćali u mladoženjinu kuću na ručak i nastavak slavlja. Nedjeljom uvečer nakon slavlja mlada i mladoženja sve su goste ispraćali, a nevjesta ih darivala svakog ponaosob, prigodnim poklonom.

Prva slika prikazuje svatove Tome Ćurića u Podhumu 1932.god.
Druga slika prikazuje mladino pribacivanje kićene jabuke.

 

Share Button

Comments are closed